Otkako je u mirovini Štef često putuje vlakom na relaciji Berlin-München-Zagreb i koristi svaku prigodu za što bolje upoznavanje svojih suputnika. Vjerojatno je i on nekima od njih zanimljiv pa mu prvi počinju postavljati pitanja od kojih su neka posebno interesantna i vrlo pažljivo odabrana.
Naš pajdaš je znao da putnici koji putuju na kraće relacije ne postavljaju baš previše pitanja jer da bi se nekoga bolje upoznalo potrebno je prevaliti mnogo više kilometara i željezničkih postaja. Iako je Štef već odavna prešel šezdesetu, moral je sam sebi priznati da mu je puno lakše komunicirati s mladim osobama, nego sa svojim vršnjacima koji uglavnom postavljaju pitanja o zdravlju ili visini mirovine.
Kada je nedavno u Berlinu sjeo u superbrzi ICE vlak za München, iznenadio se da je vagon drugog razreda bio poluprazan, a slobodnih mjesta koliko hoćeš, što baš i nije tako čest slučaj. Poveselio se da će, možda, ostati tako do krajnjeg odredišta i da će moći, u miru, pročitati hrpu novina te riješiti nekoliko rebusa i križaljki.
Zadubivši se tako u čitanje niti ne primijeti da je u Nürnbergu, u vagon ušao veliki broj putnika i da je, u prazno mjesto do njega, sasvim potiho, sjeo jedan mlad čovjek. Štef ga primijeti tek kada je iz putne torbe izvadio računalo i s njega počeo "skidati" podatke i olovkom ih unositi u malu bilježnicu.
Vidjevši da je spremio novine, mladić mu na njemačkom reče da neka slobodno nastavi s čitanjem jer ga to nimalo ne smeta i da će, ako se slaže, kada završi "surfanje" popričati o čemu pišu novine. Štefina se složio s prijedlogom i nastavio listati "Večernjak". Naš pajdaš ne primijeti da je njegov mladi suputnik već prije pola sata pospremio računalo u putnu torbu i diskretno gledao u "Večernjak".
Zamolivši za oprost što ga prekida u čitanju, mladić upita Štefinu je li Hrvat, a ako je rado bi znao iz kojeg je kraja. Nakon što mu potvrdno odgovori i reče da je rođeni Zagrepčanec, mladić reče da su i njegovi roditelji Hrvati, a da sada putuje u Varaždin baki u posjet.
Kada je naš pajdaš predložio da razgovor nastave na hrvatskom, mladić ga tužno pogleda i reče da zna tek nekoliko riječi, da mu je zbog toga vrlo neugodno, ali se ne osjeća krivim jer su roditelji razgovarali s njim samo njemački, a hrvatski se govorilo vrlo malo – gotovo nikako.
Na upit kako će se sporazumjeti s bakom, odgovori da u susjedstvu živi njegova ujna koja će biti tumačica. U Münchenu, na rastanku, s tužnim osmjehom na licu, Tomislav (tako se mladić zvao) na lošem hrvatskom reče: "Znate gospodine, ja sam viel puta mamu fragenio zašto me nije naučila hrvatski špreheniti i ona mi na to zagenila da ću ionako, kao i mnogi drugi, u Njemačkoj blajbeniti pa nije potrebno s hrvatskim se kempfeniti."
Priča iz knjige Ivana – Iveka Milčeca "Pod starim hrastom" o životu hrvatskih gastarbajtera u Berlinu
