Priča se, da Štefa i Bara važe kao jedne od najbolje obaviještenih hrvatskih žena u Berlinu. Nije ni čudo kad se zna da već dugi niz godina rade u velikoj bolnici i svakodnevno komuniciraju s mnogo ljudi, pogotovo naših.
Kada nešto načuju idu u "stragu" do kraja. Poznavale su mnoge berlinske Hrvatice i Hrvate, ali našega pajdaša Juru, na svu sreću, nisu. Čekajući tako jednoga dana da ga pozovu kod ortopeda na razgovor, šetajući bolničkim hodnikom, ugleda naše dvije "sveznalice" kako živo gestikuliraju i vrlo glasno razgovaraju o problemima obitelji Dvoprstić. Jura priđe bliže kako bi što više doznao o toj, njemu potpuno nepoznatoj obitelji.
"Zamisli, tko bi rekel da je u tako finoj, uglađenoj obitelji došlo do takvoga kraha", reče Štefa, a Bara doda: "Da tak i treba jer zakaj bi probleme imale samo radničke obitelji".
Iz njihovog razgovora Jura dozna da se tu zapravo radi o tipičnome generacijskom problemu poimanja načina života. Iz obitelji Dvoprstić prvi je, tako je uostalom bilo u većini slučajeva, otišao suprug, a za njim žena i djeca. Gospodin, čovjek srednjih godina, obrazovan i vrlo marljiv bio je cijenjen i poštovan u odjelu elektronike velikoga koncerna Philips. Volio je čašicu, ali nikada nije zapio plaću kao njegov najbolji prijatelj Miki.
Nakon nekoliko godina razdvojenog života reče ženi da mu je dojadio takav život, pa neka smjesta "spakira" kofere i pođe k njemu u Berlin. Onako jednostavna i srdačna žena brzo dobije posao te stekne glas dobre i sposobne ekonomistice. Kćerka, prgava po naravi, ne znajući za oskudicu počela je dizati nos; danas ne paše jelo, sutradan smrde tatine noge, a treći dan - sve! Četvrti član obitelji, devetogodišnji sinek, sa svime je zadovoljan i sretan što može živjeti s mamom i tatom, a ne, kao neki njegovi vršnjaci u domovini, u raznim đačkim domovima gdje ih nitko ne pita jesu li siti.
Unatoč kćerinoj prgavosti bila je to skladna hrvatska obitelj u kojoj, dosad, nije dolazilo do svađe ako je koji puta "glava" kuće došla "nakresana" s posla. Pa ipak, uz svu toleranciju, prvoj je kćerkici "puknul" film pa je rekla ocu da kak ga nije sram da sve češće s posla dolazi kući pijan, da "zaguliva" mamu dok mu ova sprema večeru, a da je znala da bu takav, da nikada za njim ne bi došla u Berlin.
Gospon Dvoprstić je ispočetka šutio misleći da su to kćerine pubertetske muhe, ali kad mu je ona odbrusila na svaku njegovu riječ, vidio je da je vrag odnio šalu i da to ne bu dobro svršilo. Žena je ispočetka djelovala nezainteresirano, nije sudjelovala u obračunima između supruga i kćeri dok joj jednoga dana ne prikipi i reče mužu neka se javi razrednici koja je vrlo radoznala zbog čega njihova Dunja sve slabije uči i ima dosta negativnih ocjena.
Međutim, česte svađe i razmirice dovele su do toga da gospon Dvoprstić više nije htio jesti za zajedničkim stolom i sve je češće odlazio na večeru u obližnju gostionicu. Na veliku Jurinu žalost, ugledavši poslovođu, Štefa i Bara žurno su otišle za svojim poslom tak da nije mogao čuti kraj te tužne priče.
"Bedak jeden", reče više za sebe, dodavši: "Kaj nije mogel jednu pivu popiti pred njimam a drugu, poskrivečki, vu drvarnici i sve bi bile v redu!"
Priča iz knjige Ivana – Iveka Milčeca "Pod starim hrastom" o životu hrvatskih gastarbajtera u Berlinu
