Gledavši Franceka na pragu stare barake, pajdaši su po izrazu njegova lica zaključili da ima ozbiljnih problema pa su bili spremni saslušati ga i eventualno pomoći. Nije bio čest gost, no kad bi došao, uglavnom bi šutio i u pokrajnjoj sobi gledao satelitski program HRT-a.
Ovoga puta nije bilo tako, nego je odmah, s vrata, raspalio po Njemačkoj, hrvatskom veleposlanstvu, po svima njima, jednom riječju, cijeli je svijet Franceku bio kriv! Doduše, pajdaši su nešto naučili o jedincu mu Iveku pa im je Franceka bilo iskreno žao. Ali on, kak pravi "lajbek", odviše se i slijepo zajuril u zlobne optužbe i ocrnjivanja.
Gotovo trideset let, kak naši veliju, privremeno zaposlen u Njemačkoj (Berlinu), Francek se nije odrekao povratka u domovinu, kak to u zadnje vrijeme mnogi, odlazeći u mirovinu, čine.
Naprotiv, sve što su on i supruga mu Bara ovdje zaradili, od usta otkidajući, marljivo su štedjeli i sve uložili u gradnju lijepe jednokatnice nedaleko od Marije Bistrice, te su jedva čekali dan kad će se moći svi troje vratiti kući pa uživati u plodovima "dijasporskih godina".
Ali, Francekov sin Ivek posve drukčije misli. Odrastao u Berlinu, završio je fakultet i kao početnik sasvim dobro zarađuje. Još živi s roditeljima, ali se druži više s njemačkim prijateljima. Ima i djevojku Njemicu, koju će, kako se čini, uskoro zaprositi i na ljeto se njome oženiti. Za njega je uzimanje državljanstva samo još formalnost.
Čim se Francek malo primiril, smireni glasnogovornik mu reče da se ne može sjediti na dva stolca!
"Ili ostaješ naš pa se što prije vrni doma ili postani, kak tvoj Ivek, Nijemac jer je teško ovdje živjeti i raditi, a srcem biti u Croatiji!"
Sve ovo nije našega Franceka moglo smiriti i uvjeriti. Cijela se njegova budućnost u trenu srušila kao kuća od karata.
"Mi smo drugo", počne Francek otrovnim jezikom: "Mi smo proveli djetinjstvo i mladost u domovini pa smo kao zreli ljudi, silom prilika, pošli u tuđinu da štogod zaradimo i vratimo nazaj odakle smo i došli. Recite mi iskreno, shvaćate li vašu djecu kad se odlučuju za ostanak, razumijete li njihovu glazbu, njihovu odjeću, filmove i njihov cjelokupan životni stil? Kad mi bute odgovorili na ova pitanja, onda vam bu jasnije zakaj sam na vašoj oglasnoj ploči zalijepil sliku svoje nove kuće koja je od danas na prodaju po vrlo povoljnoj cijeni, a može i na otplatu."
Nakon Francekove jadikovke nastane muk koji je remetilo Vikijevo glasno hrkanje. Svi su mučali i pogledavali u glasnogovornika Juru nadajući se da će pametnom riječju odobrovoljiti jadnoga Franceka.
"Vidiš, dragi moj pajdaš", reče glasnogovornik: "Tvoj Ivek ima posve drugačije shvaćanje o radu, političkoj slobodi, vjeri i o općim životnim prilikama, u koje je ovdje s godinama srastao. Da i ne govorimo o podrugljivu nadimku 'Švabo', kojim su ga njegovi vršnjaci u selu dočekivali. Pak si je mislil da, kad ga već smatraju izdajicom domovine, da im se više i ne vraća. Gledaj Francek, i tvoj se Ivek sad pita: ostati u Berlinu uz dobar i čestit posao, al biti pol stranac, pol Nijemac, ili se s vama vratiti u rodno selo, bez velikih šansi za budućnost. Pusti ga, Francek, neka on sam odluči i skini, molim te, onu sliku s oglasne ploče jer znam da kuća nije za prodaju i da ćeš se, kao i većina ovih mudrijašov, vrnuti na zagorske brege gdje grožđe rodi i daje kiseliš kakvoga ni na celomu svetu."
Priča iz knjige Ivana – Iveka Milčeca "Pod starim hrastom" o životu hrvatskih gastarbajtera u Berlinu
Lajbek....