Sav zadihan debeli Viki uleti u zadimljenu brvnaru i promuklim glasom zamoli pajdaše za tišinu...
"Znate, ja nemrem više podnašati prijeke poglede i otvorenu netrpeljivost prema strancima koju sve češće izražavaju pojedine njemačke radne kolege. U ovoj globalnoj, a u vezi s njom i njemačkom gospodarskom krizom, histeriji sve češće čuju se riječi: stranci van, stranci nam oduzimaju radna mjesta i stranci nek ideju nazaj doma. Istina, javlja se i druga, razumnija, strana koja realno gleda na pravo stanje stvari koja upozorava na to da nitko nije u Njemačku došao na silu, da je strance njemačka privreda trebala i da su stranci puno dali i napravili za tu zemlju."
Iskoristivši Vikijev kratki predah, za riječ se javi bauštelac Rudač koji reče da većina Nijemaca misli da bi samo turski radnici trebali ići doma, no ak se veli stranci van, jasno je da se to i nas tiče.
"Kaj se tiče naših ljudi, nišći nije i ne može sa sigurnošću reći kad se bu vrnul, previše se dugo zadržao u tuđini, lijepo je doma, ali rijetko se kome vraća doma. Je li tome kriva ona naša prokleta sudbina ili naša stara navika da nas ima po cijeloj kugli zemaljskoj od Aljaske, Ognjene zemlje, pa sve do Novog Zelanda", nastavi Viki svoju govoranciju.
Pripovedal mi pajdaš Štefina kaj je doživel ove zime doma. Veli kad je stigao doma, u pitomo Zagorje, cijelo selo bilo je na dočeku. Siromahi, mislili su da ga Nijemci stirali, nije se stigao sa svima rukovati, svaki mu htio stisnuti desnicu.
Nije mala stvar kad se, kako su oni mislili, za stalno vratiš doma, svakoga zanima što ćeš raditi, gdje ćeš se zaposliti, koliko si penez donesel i je li buš ih uložio u privatni biznis. Rekla mu strina Bara da je lijepo kaj se vrnuo nazaj no da joj nekako drukčije izgleda, da više liči na gospodina i da joj nije jasno kak se bu prijal nazad motike i lopate.
Veli Štefina da nije imao prilike objasniti da je došao samo na proslavu Martinja i da za desetak dana ide nazaj. Ne bi imalo ni smisla im to objašnjavati kad već cijelo selo grmi kako ga Nijemci tjeraju doma i kako više nema posla za strance.
Takva i slična naklapanja čuju se po cijeloj našoj domovini, netko se i veseli tomu pa pun zlobe zna reći "hvala Bogu, vraćaju se naše Švabe kaj su mislili da buju zanavijek uživali u Njemačkoj."
Vikijev govor prekine škiljavi Mile upadicom da kakav je to užitak hrmbati po cijele dane u rudniku, na baušteli, pometati dreke po ulicama njemačkim!
Stranac, to je gorka sudbina gastarbajtera, a ako nas baš i stjeraju, bume se nekak snašli. Neki će se uključiti ne samo u malu nego i u veliku privatizaciju. Buju raznim skepticima pokazali da ih nisu Nijemci badava proglasili za najbolje radnike među strancima.
Budući da je glasnogovornik šutio i pajdaši zatražiše da je na njemu red da da završnu riječ. Jure se kiselo nasmiješi i reče da se s njima slaže, ali da su diskutirajući o svemu i svačemu ispustili nekaj što je i te kako važno a to je da su neki iz udruge "Stari hrast" zaboravili kad su posljednji put prisustvovali nedjeljnoj misi, a kaj je još veća sramota, "ispisali" su se, zbog nekoliko eura crkvenog poreza, iz katoličke vjere.
"Ne smijemo se bojati ako nas stjeraju, imamo domovinu koja je stvorena u krvi i suzama, imamo se kam vrnuti, a ako bu njemačko gospodarstvo trebalo radnu snagu, sigurno će reći: Dragi Hrvati, mi vas trebamo. Dojdite nam opet!"
Priča iz knjige Ivana – Iveka Milčeca "Pod starim hrastom" o životu hrvatskih gastarbajtera u Berlinu
Psi laju, a karavane (busevi) odlaze