Kažu kako zahladnjenje šalje ljudima signale da se zbliže. A ja se sve više zbližavam s mišlju da se ogriješim o nostalgiju koju mi nudi raskošna jesen.
Nepopravljivi sam tihi revolucionar, a to nipošto u ovim vremenima nije za pljesak, jer poznato je – što manje se obazirete na razne komentare, dulje imate mir.
Nećete ulaziti u nepotrebne sukobe, svi će vas voljeti. E tu smatram da je bit! Ako vas svi vole, onda zasigurno radite nešto pogrešno. Otvaram vijesti jer imam lošu naviku da se informiram i taj koji me naučio tome odgovoran je jutros za pola moje tuge.
Čitam gnusne komentare o hrvatskim reprezentativcima kako su slavili pobjedu uz narodnjake. I mislim kako smo mi sretan narod kad nam je to glavni problem. Ipak, situacija je mnogo ozbiljnija bez obzira na to koliko trošili vrijeme na trivijalne teme.
Toliko smo depresivni i bombardirani raznim vijestima da se više ne možemo radovati ni uspjesima, pa čak ni sportskima. A baš su nogometaši životni primjer onog najvažnijeg da pojedinac daje gol, ali momčad pobjeđuje. I uvijek će se naći društvena čađa koja će predivne sportske trenutke pokušati umanjiti kao ovaj put primjedbom da su slavili pobjedu uz narodnjake uz toliko hrvatske glazbe te kako su loš primjer mladima.
Prošle godine na isti su način ismijana i na stup srama stavljena djeca hrvatskih iseljenika jer su slavili pobjedu naše reprezentacije igrajući narodno kolo na parkiralištu negdje u Njemačkoj. Mediji pišu o cajkama kao fenomenu koji izaziva predrasude, a rijetko pišu o uzroku tog fenomena i što ga potiče.
Kada je riječ o iseljeništvu, nigdje nećete naći isključivo hrvatsku diskoteku s našom glazbom, bar kad je Njemačka u pitanju. Vlasnici kažu da je posao neisplativ zbog malog broja preskupih hrvatskih izvođača pa pribjegavaju mnogo povoljnijim narodnjačkim zvijezdama.
Po hrvatskim kulturnim i sportskim klubovima diljem iseljeništva na slavljima su neizostavni narodnjaci tako da su mladi Hrvati potpuno zbunjeni kad ih se kritizira jer slušaju narodnjake.
Na njemačkom radiju u Stuttgartu nekoliko puta tjedno pušta se glazba stranaca. Pretpostavljate koje se pjesme najviše slušaju s našeg govornog područja pod nazivom Balkan music.
Iseljenička djeca odrastaju u multikulturnom društvu gdje se toleriraju i prihvaćaju razne nacije, njihova glazba i običaji. Nerijetko u diskotekama na Balkan-partijima sklapaju prijateljstva djeca čiji su roditelji, da apsurd bude veći, iz zemalja regije koji su većinom poprilično radikalni.
I onda baš ti koji organiziraju narodnjačke fešte u hrvatskim klubovima licemjerno na društvenim mrežama odašilju hejtove, pišu kako je sramota što nogometaši slave uz narodnu glazbu, dok im u isto vrijeme harmonika dugmetara puni blagajne. Svega nam u ovom trenutku mnogo nedostaje, a ponajviše iskrenosti, ali zato ne oskudijevamo u licemjernosti.
Živimo u vremenu pametnih telefona i nikad nenačitanijih ljudi unatoč svim dostupnim medijima. Najmanji je problem u cajkama koje mladi slušaju, jer to je društveni trend. Narodna glazba nikada neće pokvariti dobro odgojeno dijete, kao što rodoljubna pjesma neće uljepšati mišljenje o fukarama koje su dobile državne tvornice u miraz.
Veliki problem je u tome što društvo njeguje neobrazovanost temeljenu na mitologiji. I dok teorije lajanja malih pasa pokušavaju na sebe privući pozornost trivijalnim problemima, sve je tiša istočna tribina Hrvatske, a sve je glasnija pjesma Danke Deutschland za redovnu nadnicu, Danke Deutschland za vraćeno ljudsko dostojanstvo...
Hoće li hrvatski iseljenici proslaviti povratak svog dostojanstva uz narodnu ili bilo koju vrstu glazbe, potpuno je nevažno, jer svatko svoju sreću slavi po svom ukusu.
A o ukusima se nikad ne raspravlja, jer to je čisto gubljenje vremena u ovom životu u kojem nam je najvažnija i jedina zadaća biti sretan. Pa ako je nekome sreća slaviti uz narodnjake, zar je to za osudu?
Glavnu ulogu u tome imaju jugosrpski mediji predvođeni HRT-om., koji nam uporno nameću razne frljniće, balaševiće, brene, saviće. šerbeđije, pupovce i brojno slično smeće. Zar je onda čudno da se opet u drušrvo vraća primirivni balkanizam