Suprugu Brigitu upoznao sam u svibnju 1968. za njezin rođendan. Vjenčali smo se 28. ožujka sljedeće godine u Općini Stuttgart – Feuerbach. Posebno nam je drago što smo se imali priliku vjenčati upravo u crkvi sv. Josipa, čije ime i sam nosim. Inače, katolička crkva St. Josef u Feuerbachu u ono vrijeme bila je stara manja gradska građevina. Zbog sve većeg posjeta katoličkih vjernika, više puta je povećana i modernizirana. Već nekoliko godina u njoj se nalazi i Hrvatska katolička zajednica Stuttgart – Feuerbach.
O našem upoznavanju tada su pisale i njemačke novine. Najavljen je i posjet gradonačelnika grada Winnendena koji će nam uručiti vjenčanu čestitku za 50. godišnjicu braka.
Bila je to ljubav na prvi pogled. Oboje smo stigli u Njemačku s putnim torbama i s tek nekoliko komadića odjeće. Djeca smo sa sela (supruga je rođena u Moslavini u selu Mali Pašijan, po zanimanju je medicinska sestra. U Stuttgartu je radila u Katharinenhospital).
Ja sam rođen u Rečici pokraj Karlovca. Radio sam kao mehaničar u Mercedesu u Stuttgartu, točnije u njegovu razvojnom odjelu za proizvodnju i testiranje prvih automobilskih dijelova koji su se poslije slali u proizvodnju.
Zajednička ljubav supruge i mene nadjačala je sve nadolazeće prepreke i poteškoće. A upoznali smo se u svibnju 1968. u hrvatskom kafiću pod nazivom "Kod tete Ivanke". Nakon 14 dana, za njezin 20. rođendan, posjetio sam je bez dara, misleći, ako ćemo se voljeti, da će nam to biti najveća životna sreća i dar. Supruga me i danas podsjeti da sam joj na rođendan stigao bez dara. Znam joj reći u šali da je to bila samo ljubavna proba. Više puta znam joj reći, kad bih trebao sve to ponoviti, da bih opet odabrao nju, što je čini zadovoljnom.
Za neke velike međusobne nesuglasice i svađe, uz razne privatne poslove, a kasnije i uz nastanak hrvatske države, nije bilo baš mnogo vremena. Narodna izreka kaže: "Tko se u obitelji barem nekoliko puta u mjesecu ne posvađa, taj se i ne voli." Inače, kao i u svakoj obitelji, postoje razni problemi kada se ponekad razgovara s povišenim tonom. Ipak, mora se znati granica i ne smije se pretjeravati. Dijelili smo, i danas dijelimo dobro i zlo, i sve ono što smo radno stekli. Nema nikakvih tajni i to nas je održalo do današnjeg dana, a vjerojatno će tako ostati i do kraja...
Imamo sina (48) i kćer (41). Svi su oni, uz svoje školovanje, krenuli i obiteljskim stazama. Tu je i četvero unučadi od 13 do 20 godina. Rado se svi sastanemo za što je, nažalost, uz radne obveze i školu, sve manje i manje vremena.
Istina, supruga Brigita i nije baš sasvim sretna s mojim društvenim i pojačanim radnim porivima. Što se tiče mojih cjelokupnih zalaganja za bolju, udobniju, društveniju, gospodarstveniju i kvalitetniju buduću Hrvatsku, zbog čega sam joj oduzeo mnogo vremena i druženja, tu me podržava i za to joj velika hvala.
U Njemačkoj nam ništa nije bilo teško raditi jer smo imali životni cilj. A radne baterije punili smo u slobodno vrijeme, više puta pjesmom i plesom. Od udruga bih izdvojio "HKSD Zrinski" Waiblingen, "HKSU Velebit" Stuttgart i u domovini "Ružicu Vinodola".
Da trebam ponoviti isto, opet bih odabrao tebe...
Žalosti nas toliko brakova bez potvrda i onih rastavljeni,radi kojih najviše trpe djeca.A sudbina nam je i onako gorka i neizvjesna.