Ljetna nedjelja, svježe napravljen espresso i moja terasa na kraju grada. Začin ovom ugodnom jutru može biti samo poziv s nepoznatog broja, ali zato poznatog glasa.
Velike riječi vrte se u zraku dok smišljam novu riječ za čežnju za Zagrebom, dragim ljudima i trenucima koje probude prva ljetna jutra.
Pročitah na plavetnom Zuckerbergovu Facebooku da je Tesla bio genije, jer je već s 18 godina pobjegao s Balkana. Nekom ironično, nekom smiješno, ali nažalost istinito.
Hrvati su uvijek odlazili trbuhom za kruhom, jer trbuh, za razliku od glave, javlja kad je prazan.
No ovo danas više nisu iseljavanja poput onih nekada, kada su odlazili pojedinci koji se nisu mogli snaći u sredini. Sada se stihijski prazne cijele regije.
Upozorava se u nekim procjenama, ako se nastavi trend napuštanja rodnog kraja, da bi se broj Hrvata u zemlji do 2050. godine mogao smanjiti na tri milijuna.
Međutim, iako su pobjegli od ideoloških i društvenih podjela, korumpiranosti i nepotizma, nevolje snalaze naše ljude i u iseljeništvu. Ona stara izreka "Dva Hrvata, a tri stranke", potvrđuje se diljem svijeta.
Iako se kod nacionalnih pitanja dijaspora drži na okupu i tradicionalno glasa za desnicu, u praksi je ona itekako podijeljena: regionalno, socijalno i politički na one koji su obrazovani i one malo manje obrazovane; ima ih od radikalnih desničara do radikalnih ljevičara; različita regionalna društva dijele se do posljednjeg atoma osnivajući klubove iz rodnih sela.
Hrvatsko iseljeništvo tradicionalno sluša Thompsona i Cecu, ali se dijeli na one koji vole samo Thompsona i onu većinu koja sluša i jedno i drugo.
Dijaspora se dijeli na one klubove i hrvatske zajednice koje uspješno rade i one kojima to lošije ide.
Kao primjer uzmimo hrvatski klub u Heilbronnu, jedini naš nogometni klub u Njemačkoj koji je kupio vlastitim sredstvima zgradu s restoranom, kuglanom, popratnim nogometnim terenima, prostorijama te stazom za boćanje.
Hrvatski iseljenički entuzijasti prije desetak godina skupili su velik novac i uplaćeno je učešće za kredit te je kupljeno cijelo zdanje.
Desetljeće poslije, entuzijazam je splasnuo pa danas klub gotovo zjapi prazan i nalazi se pred zatvaranjem.
Razlog je tome gubitak interesa Hrvata u Heilbronnu. Oni jednostavno nemaju više ljubavi za svoj Hrvatski dom, ali ni volontera koji bi ponovno postavili na noge jedan od najstarijih naših nogometnih klubova u Njemačkoj.
Za takvo stanje stari okrivljuju mlade, mladi stare, starosjedioci pridošlice, pridošlice starosjedioce. Starosjedioci traže priznanja za uloženi novac i vrijeme u klubovima, a novopridošlima je sve to teško shvatiti.
Jedan je to od primjera koji upućuju na velike podjele u hrvatskom iseljeništvu koje je pobjeglo iz domovine jednim dijelom zbog podjela, a izvan rodnog zavičaja se nastavilo dijeliti.
Završavam dan vinom i pogledom s terase hrvatskoga kluba u Heilbronnu, i nadam se da se naši ljudi ovog grada neće upisati u povijest kao naraštaj koji je stavio ključ u bravu ovom velebnom zdanju, o kakvom sanja većina hrvatskih klubova u iseljeništvu, pa i oni u velikom Stuttgartu, Münchenu, Frankfurtu i Berlinu.
Nadajmo se da će ipak, kao i one generacije prije nas, složno ispisati najljepše priče o očuvanju hrvatskog identiteta u iseljeništvu.
Kato,neka si i ti nesto napisala,makar i gluposti.