Umjesto da smo smirili poslovne strasti, odlučili smo se na još teži i kompliciraniji put pa 1984. godine otvaramo vlastitu tvrtku za proizvodnju plastičnih dijelova do 200 grama težine.
Ako ste propustili prvi dio moje poslovne priče u Njemačkoj, pročitajte na linku dolje...
Trebalo je tu naučiti puno toga, za razliku od ugostiteljstva. Tad nam je bila prava nepoznanica kako prepoznati razne plastične vrste materijala u zrnu, na kojoj se temperaturi moraju sušiti ili topiti...
Sin je upisao zanatsku školu kovinotokarske tehnike u smjeru mehanike, u tvornici Mercedes Daimler Benz AG. Godine 1989. završio je svoje obrazovanje.
Prije poslijepodnevne radne smjene u Mercedesu, pripremao sam strojeve, tražio druge poslove, prevozio gotove dijelove koje je supruga napravila i nabavljao novi materijal. Proizvodili smo, naprimjer, žličice za dječju hranu u prahu.
Supruga Brigita ipak je bila najveća žrtva u obitelji. Ona je opstala između mene, djece i posla koji je bio i psihički i fizički težak. Nekad je dnevno trebalo "prebaciti" i 300 kilograma materijala te voditi administraciju i cijelo domaćinstvo, uključujući naše kućne ljubimce.
Trebalo je pripaziti i na djecu kako bi oni krenuli pravim životnim putem, u čemu smo također uspjeli. Sin je danas uspješan voditelj tvrtke koja proizvodi logistiku za uredski i moderni namještaj. Kći je odvjetnički pomoćnik u struci. Već dulje vrijeme je samostalna te uspješno vodi kiosk koji je preuzela od mame.
Godine 1991. godine započeo je Domovinski rat koji je za 180 stupnjeva promijenio naše živote. I dalje je trebalo brinuti za obitelj, ali i pomoći napaćenoj domovini, što smo također radili.
Kada smo vidjeli da su djeca izučila svoje željene zanate i stručna obrazovanja, odlučili smo dalje ulagati pa smo se 1996. godine maknuli od ovog teškog posla.
Odmor ipak nije dugo trajao. Već 1998. godine otvorili smo kiosk u jednoj školi i radionici za djecu s poremećajem sluha i govora u Winnendenu koji smo također uspješno vodili do 2011. godine
Tijekom tih različitih promjena, rada i gospodarstva, stečena su mnoga poznanstva i prijateljstva, dobri odnosi. Mislim da smo ostavili dobar trag i utisak. Sigurni smo da svakome s kime se družimo možemo slobodno pogledati u oči.
Posao na kojega smo i dan danas posebno ponosni je ovaj zadnji.Radeći u kiosku u školi i radionici djece poremećenog sluha i govora.