Godine 1971. otvorili smo u Stuttgart-Rohrackeru ugostiteljsku radnju pod nazivom "Waldhorn" s domaćim specijalitetima i plesom, koju je uspješno vodila supruga Brigita. Ja sam radio u Mercedesu. Kao 22-godišnjaci bili smo najmlađi ugostitelji u Baden-Württembergu i okolici Stuttgarta. Budući da supruga više nije mogla sama voditi posao, morao sam dati otkaz i pomoći joj.
Znalo se kod nas okupiti i više od 200 gostiju. Zbog prepunjenosti lokala, premalo parkirališnih mjesta i nepristojnih gostiju, 1974. napustili smo to mjesto.
Novi stan pronašli smo u Winnendenu Leutenbachu. Ubrzo se zapošljavam kao mehaničar na jednom kovinotokarskom stroju u tvornici Alfred Kärcher GmbH u istom mjestu. Riječ je o tvrtki koja proizvodi usisavače prašine i aparate visokog pritiska vode za pranje automobila i fasada. Supruga je radila kao noćna sestra u privatnoj kirurškoj klinici dr. Kirschner u Waiblingenu. Radila je od 19 do 7 sati kako bi ostalo vrijeme mogla provoditi sa sinom. Ja sam bio na poslu od 7 do 16 sati.
Ujesen 1976. ponovno smo otvorili ugostiteljsku radnju u Hohenloher Kreisstadtu, u Westernhausenu, malom katoličkom selu od 1200 stanovnika, uloživši u taj novi posao svu svoju ušteđevinu jer se od nas tražilo plaćanje najamnine za tri mjeseca unaprijed i još smo iz banke morali donijeti potvrdu da imamo dovoljno novca za takozvani start-up.
U taj posao ušli smo sa strahom hoćemo li uspjeti ili doživjeti neke gubitke i nelagode. Ipak, ispalo je bolje nego što smo mislili. Uspješno vođenje ugostiteljskog lokala dovodi do ploda.
Sudjelovali smo i na natjecanju "Dobro zemaljsko ugostiteljstvo" za što smo dobili i ugostiteljsko odličje. Među 111 natjecatelja na ispitu je prošlo samo 86 prijavljenih, među kojima smo bili supruga i ja. Izdana je i brošura "Gute ländliche Gaststätte in Hohenlohekreis" koja se dijelila po turističkim ureda diljem Njemačke, što nam je omogućilo bolju posjećenost. Sve to događalo se pod velikim stručnim nadzorom liječnika, veterinara, kuhara, konobara, mesara te dva dodatna člana, koji su detaljno pregledali naše ugostiteljstvo i kušali hranu.
Uz rentabilno poslovanje u novim okolnostima, već smo počeli razmišljati o kupnji kuće. U rujnu 1978. rodila nam se i kći. Sin je tada završavao prvi razred osnovne škole. Da nam djeca ne bi trpjela zbog novca, počeli smo razmišljati ozbiljnije nego dosad: djeca ili bogatstvo?
I donijeli smo odluku: prije nego što uništimo djecu i sebe, napustit ćemo ugostiteljstvo. Za kćerin prvi rođendan kupili smo kuću u Berglen-Stainachu. Sin je krenuo u drugi razred, a ja sam se 1979. godine vratio u Mercedes kao mehaničar, najprije na radijalnoj bušilici, a kasnije na modernom računalnom CNC stroju.
S novom kućom i poslom naš se život smirio i normalizirao. Nismo preko noći mogli očekivati čuda, ali krenulo je nabolje. Supruga je počela raditi samo prijepodne, dok sam ja uzeo drugu smjenu, pa je uvijek netko od nas mogao biti s djecom...
Teško je spojiti zajedno malu djecu i ugostiteljstvo,