Kad srce kaže ljeto, kad kaže Hrvatska, kad zamirišu ćevapi i u potoku se ohladi pivo, vrijeme je kada gastarbajteri uzimaju ušteđevinu koju su čuvali tijekom cijele godine da bi mogli provesti nekoliko tjedana u domovini.
Teško se zarađivao kruh na baušteli, u tvornici i bolnici, gdje se manje živjelo, a više sanjalo, gdje se život poništavao sjećanjima na dom...
Direktora u tvornici, prljave zahodske školjke i hotelske sobe, zagorjele lonce i prašnjavo gradilište lakše podnose kada pošalju koji euro siromašnoj rodbini ili se prisjete lica susjeda (političkog uhljeba) koji poprimi blijedu boju zavisti kada parkiraju novi automobil u dvorištu.
Rugat će se jedan dio populacije u domovini da su naši iseljenici zatucani, primitivni, da su upregnuli svoje bijesne limuzine i prikupljaju pedeset nijansi crvene po Jadranu uz milozvučje Thompsona i narodnjaka.
Da se pridržavaju prometnih pravila do Bregane, a poslije izvode scene iz filma "Brzi i žestoki". I ima istine u tome, ali nisu baš svi takvi. S obzirom na to da smo kao narod skloni generaliziranju svega i svakoga, tako su i hrvatski iseljenici zbog pojedinih skupina etiketirani.
Ti ekstremi koji su zaslužni za lošu sliku o našim ljudima neće propustiti da ju još više unakaze pa filozofiraju kako u Hrvatskoj ništa ne funkcionira, samo mito i korupcija, uz naturlich polutečni jezik, a kada ih zaustavi policija licemjerno će gurnuti stoju u džep organu reda.
Isto tako će parkirati limuzinu pred punu terasu kafića na invalidsko mjesto, strgati prilijepljenu kaznu, međutim ovog puta će ih u Njemačkoj dočekati račun sa sudskim troškovima. Pobrinula se EU administracija i za takve.
Ima ih podosta koji će u restoranu obvezno naručivati na lošem njemačkom, a kad dobiju račun za strane turiste psovat će konobaru na tečnom hrvatskom jeziku. Sve je to ispričano već bezbroj puta, jer teško je srušiti gastarbajterski mit koji njeguju iseljenici.
Kako bi dokazali da su uspješni, troše na odmorima i ono što nemaju, glumeći bankomate, ali nažalost prezentirajući nerijetko i lažnu priču o uspjehu dok na povratku s ljetovanja u svom mraku piju sodu za želudac zbrajajući minuse na računima.
Zašto oni u domovini moraju znati da radiš od sumraka do zore, kao da to piše na tvom blijedom licu koje nije vidjelo zraku sunca od prošlog ljeta?
Što oni znaju kolika ti je plaća i gdje živiš? Oni ne znaju da tvoja supruga čisti kako bi mogli preživjeti mjesec, ne znaju da radiš dva posla i ne znaju da trpiš mobing dok gutaš suze i znoj ispod radnog odijela...
Što oni znaju da si svom djetetu zapečatio život jer si ga doveo u Njemačku u najgore vrijeme gdje proživljava traume dok uči jezik, a ta trauma će mu biti velika prepreka da završi dobro obrazovanje.
Oni ne znaju da je život ovdje skup, da rijetko ideš u restorane i na kave, da je pronaći povoljan stan ravno dobitku na lotu i da te gazda Balkanac zakinuo za plaću...
Lakše ti je da ti zavidi rodbina na novom automobilu kakvog ne vozi ni tvoj direktor jer si ga ne može priuštiti... Naravno da se ovo ne odnosi na sve iseljenike, ali na veliki broj njih da.
Iseljeništvo je raznoliko, od onih koji su jako uspješni i umjereni do onih koji će nažalost i ovo ljeto provesti radno jer si ne mogu priuštiti odmor, iako rade u naprednim zemljama.
Svim iseljenicima je ipak zajedničko da se jednog dana žele vratiti kući, ali trenutačno u ovakvo stanje države složno kažu: "Ne!"
Naviknuli su se na demokraciju, pravedni i uređeni sustav zapada. Rijetki će priznati da preživljavaju, ali razlika u preživljavanju u iseljeništvu i u Hrvatskoj je ta da im u naprednim zemljama nije ugroženo ljudsko dostojanstvo.
Taksist koji me neki dan vozio s aerodroma najbolje objašnjava situaciju u domovini: "Dobro ste došli, ali brzo ćete poželjeti da odete".
Ovdje vlada vrijeme tašni i mašni. Ovo je vrijeme u kojem su političke kaste sebi dodijelile luksuz, a sirotinji patriotizam. Sebi su kupili skupi vozni park, dok vatrogasci gase požare s kamionima iz prošlog stoljeća.
A domovina, naravno kao i uvijek, čeka gastarbajtere i trlja ruke kako bi njima napunila vječno prazni državni proračun iz kojeg politički uhljebi grabe godinama, a nikad ih se ne pita otkuda im te silne nekretnine i skupocjena vozila kakva si i najuspješniji gastarbajteri ne mogu sebi priuštiti u tako kratkom razdoblju.
Iznajmljivačica apartmana svaki put poprimi blijedu boju na licu kada vidi da joj dolazi automobil sa stranim tablicama, a ona im je dala cijenu za domaće turiste.
Automehaničari na autoputu trljaju ruke i naplaćuju bolesne iznose popravka automobila stranih tablica, poput onog u Krapini koji je poznat po tome što za ugradnju korištenog akumulatora u BMW traži 900 eura.
Zubari, kozmetičari, frizeri i estetski kirurzi, svi oni imaju posebne cjenike za iseljenike, zato nikada ne govorite da živite vani kada nešto plaćate.
Nakon nekoliko čašica razgovora i srcedrapajućeg sevdaha gotovo svaki iseljenik će priznati kako se odrekao svih sitnih radosti koje život čine samo da bi osigurao egzistenciju obitelji i potvrditi onu Mešinu da je gubitak i dobitak u nečemu.
Gastarbajteri kronično nose tugu u sebi jer ne pripadaju nigdje, a čežnju za povratkom brzo otrijezni prazan novčanik. A domaći politički uhljebi će najesen opet zagrabiti u državni proračun kojeg su vidno napunili iseljenici.
I tko ne bi volio to iseljeništvo? Pa neka je malo i primitivno...
ne kuzim kaj je pjesnik htio reci...da je sramota raditi pa bilo to na bausteli ili ko cistacica...a ako cemo o trosenju onog cega nemas, onda smo mi velemajstori. jer provlacimo kartice bolje nego sto krupijei barataju kartama u kasinu