S male uzvišice Glasnogovornik promatrao Baru kako brzim pokretima čisti ulaz u brvnaru od noćas napadalog snijega. U promatranju pridruži mu se korpulentni Viki – nemirnjak koji se nije mogao načuditi brzini njezinih pokreta lopatom za snijeg.
"Reci Jura, tko je zapravo Bara? Kaj znaš o njoj? Otkako se iznenada prošloga proljeća pojavila pod krošnjom staroga hrasta, postala je, da tak kažem, dijelom naše male kolonije vu kojoj ima pajdašov iz cijele naše domaje. O svakom se sve zna, a o njoj baš ništa, pak bi bilo lepo kad bi bar meni, znaš da sam čovjek od povjerenja, ispričal kaj znaš o njoj jer i sam znaš otkad me ona moja gadura ostavila, nemam ženske pak bi se morti mogel sa debelom nekak spojiti".
Glasnogovornik promatrajuć Baru prečuje Vikijevo pitanje, na što ga ovaj laktom sukne vu rebra dajuć mu do znanja da želi odgovor.
"Čekaj Viki, kam si zapel, kaj ne kužiš da smišljam od kuda da počnem. Veliš da bi se možda složil s Barom samo nemoj misliti da bi s njom mogel postupati kak si s Božicom koja je morala prati tuđe dreke da bi ti mogel dobro papati i trusiti pivice".
Nakon ovakve "prodike" debeljko ostane bez riječi i volje za daljnju raspravu.
"Znaš li Viki", nastavi Jura svoju govoranciju, "da si ti prvi kojemu bum pripovedal o Bari i da ti bum jezik spuknul ako buš o ovome bilo komu pripovedal. Baru poznam već godinama, samo to nisam štel pokazati da sirota ne bi postala žrtva spletki i tračeva. Nije tak dugo u Berlinu kak mi, a sim je došla, da tako kažem, u nepoznato.
Stanujući u nekakvom mračnom, dvorišnom stanu, na crno je radila slabo plaćene poslove i nitko ju nije pital za njezina ljudska prava. Za njemačke vlasti bila je dio onih nesretnika kojima, ako se otkriju, prijeti višegodišnja zabrana ulaska u tzv. zapadnoeuropski raj na zemlji. Radeći tako, od zore do mraka, štedeći svaki pfening, uspije za deset godina steći više od mnogih koji su desetljećima legalno ovdje. Da ne bi živjela u vječitome strahu od izgona, odluči se, na nagovor prijateljice, na – papirnati brak – tj. platiti nepoznatome muškarcu da je vjenča kako bi brakom stekla pravo na boravišnu i radnu dozvolu. Rečeno – učinjeno.
Plativši zgubidanu Lotharu deset tisuća maraka, naša Bara postane gospođa Platzek. Nakon trogodišnjega braka, vidjevši pritom muža samo dvaput – na vjenčanju i rastavi, konačno odahne i nakon tolikih godina straha osjeti se sigurnom i slobodnom. Neograničena boravišna i radna dozvola omogućiše joj trajno i sigurno zaposlenje.
Posljedica normalnoga života bila je porast apetita i naglo debljanje. Budući da su danas vitke žene u modi, nije imala nikakve izglede da sebi nađe muža po mjeri pa se, da ne bude sama, priključila nama pod starim hrastom. Mislim, da smo svi njezinim dolaskom samo dobili jer vas ima dosta koji ste naučeni na neuredan život po barakama ili jeftinim hotelima za samce. Kak je po naravi dobre duše, ne smeta ju, kad dojde u svoje zagrebačko Gračane, gdje je i rođena, što za njom djeca neprilično viču".
Ne čekajući Jurinu završnu riječ, Viki se trkom uputi u obližnju cvjećarnicu i stane pred zabezeknutu Baru s rukovetom prekrasnoga cvijeća.
Priča iz knjige Ivana – Iveka Milčeca "Pod starim hrastom" o životu hrvatskih gastarbajtera u Berlinu
