Znalo se za staro, dobro pravilo kako Štef, kada se vrati s godišnjeg odmora, uvijek ispriča mnoge zanimljivosti iz domovinskog života. Tako je bilo i ovog puta. Čim je stigao u Berlin, nazvao je Blaža i rekao da je pun vijesti, a ako ih želi čuti prvi, neka odmah dođe dok je još "vruće".
Blažu nije trebalo triput reći jer je po prirodi bio vrlo radoznao čovjek, a volio je pojesti i popiti pogotovo ako je bilo – badava. Stari lisac Štef znao je, ako brbljavog Blaža dobro ugosti i uz to još ispriča dobru priču, da će za to sutra doznati pola Berlina.
Ponudivši gosta jelom i pićem, Štef se prisjetio nevjerojatnih priča koje su kružile među hrvatskim pukom u Berlinu. Naime, govorilo se da je Blaž za okladu pojeo deset velikih sarmi, kilogram pečenog odojka i brdo salate, a sve zalio sa šest litara crnog vranca.
"Pa kako je bilo na godišnjem", punih usta upita Blaž svoga domaćina. Uživajući u prijateljevu apetitu, dobričina Štef počne priču o zajedničkom znancu Tončeku koji mu je predložio da godišnji odmor provede na njegovu rodnom otoku koji nije velik, ali je tijekom sezone solidno popunjen gostima. Tonček kod susjeda nađe smještaj, a Štef sa suprugom pravo mjesto za odmor.
Jednoga dana, za vrijeme popodnevnog odmora začuje se vika i galama iz malenog parka preko puta Štefove sobe. Brzo pohita van da vidi tko to turistima kvari podnevni san kad na svoje veliko iznenađenje ugleda Tončeka kako se hrva s nepoznatim muškarcem. Da spasi prijatelja, u trku preskoči ogradu i pokuša rastaviti dva ratoborna "kokota", na što mu Tončekova supruga Gerda dovikne da se ne miješa jer je to bratski obračun koji se, eto, ponavlja iz godine u godinu.
Kad se sve smirilo, zamoli prijatelja za objašnjenje jer je po njegovu shvaćanju neprihvatljivo da se rođena braća tuku. Na to mu Tonček ispriča tužnu priču koja je počela prije petnaestak godina i ne nazire se njezin skori svršetak.
Sukobi i razmirice počeli su zbog imovinsko-pravnih odnosa, točnije kuće u kojoj je živjelo šestero braće i sestara s obiteljima, a po ostavinskoj raspravi svako dijete od oca je dobilo veliku sobu s pravom korištenja dvije kuhinje s pratećim namještajem.
Budući da nekolicina njih živi izvan rodne kuće, snaha Vlatka nagovorila je supruga neka promijeni brave na njihovim sobama i zabrani im pristup kući jer po njenom, svi imaju kuće ili stanove i nije im, kao njima, potreban stambeni prostor.
Pokrenuo je Tonček sudski postupak i dobio parnicu, ali ne smije u dio rodne kuće koji mu po očevoj oporuci i sudskim rješenjem pripada.
"Žal mi je Tončeka kao rođenog brata jer ga poznajem kao dobrog i poštenog čovjeka. Srećom, napravil' je kuću pa može s obitelji posjetiti svoj prekrasni otok, ali ne i – roditeljski dom", reče Štef i pridruži se Blažu za stolom.
Priče iz knjige Ivana – Iveka Milčeca "Pod starim hrastom" o životu hrvatskih gastarbajtera u Berlinu
