Zagrepčanin Ivan Milčec (77) koji se ponosi materinskim kajkavskim govorom i voli da ga se zove Ivek, proveo je svojih najplodnijih tridesetak godina života kao radnik u velikoj tvornici žarulja OSRAM u Berlinu.
No, po mnogo čemu Ivek nije prosječni hrvatski gastarbajter. On se od običnoga tvorničkog radnika svojim samozatajnim i nenametljivim angažmanom vinuo u istaknute hrvatske aktiviste u Berlinu na raznim poljima, ponajviše na društvenom, političkom, književnom i humanitarnom.
Kao jedno od četvero djece tipične radničke obitelji iz zagrebačkog predgrađa, Gornjeg Bukovca – otac je bio zidar, a majka domaćica – Ivek nije imao mogućnosti steći visoko obrazovanje koje prema svojim sposobnostima nedvojbeno zaslužuje.
Nakon osnovne škole, izučio je u obrtničkoj školi zanimanje za prodavača. Sredinom 1960-ih zasniva obitelj. Oženio se Barbarom – Baricom koja mu je rodila dvoje djece – kćer Božicu (1965.) i sina Mladena (1969.). Iako je radio kao prodavač u Nami na Kvaternikovu trgu, za čije zaposlenje je i tada trebala, kako uz smiješak kaže, "jaka žnora", razmatrao je mogućnost da ode kao i mnogi njegovi poznanici u to vrijeme raditi u inozemstvu.
Odlazak u Zapadni Berlin
Preko Zavoda za zapošljavanje, koji je tada posredovao pri zapošljavanju u inozemstvu, dobio je posao u tadašnjem Zapadnom Berlinu.
"Namjeraval sam ostati negdje godinu dan, zaraditi nekaj maraka i vrnuti se opet doma. No, kak to obično bude, planovi o brzom povratku su se izjalovili i čovjek ostane", govori Ivek i dodaje da u tom slučaju nije htio živjeti bez obitelji.
"Većina naših gastarbajtera je živjela kak samci u Berlinu, a ženu i djecu su viđali samo rijetko, neki samo jemput u godini. To nije brak! Ja tak nisam štel živjeti i dopeljal sam obitelj k sebi. Barica se također zaposlila u OSRAMU, a Božica je krenula u prvi razred... Živjeli smo kak podstanari i solidno smo zarađivali. Onda je Njemačka plaćala dodatak za radnike u zapadnom Berlinu kakti stimulaciju za životne uvjete u gradu koji se je nalazil u okruženju".
Mladi bračni par postupno se udomaćuje u velegradu, usvaja strani jezik, prihvaća način života u novom okruženju. Život u tuđini olakšala im je činjenica da su se počeli družiti s nekolicinom hrvatskih obitelji.
"Ogromnu ulogu za nas berlinske Hrvate imala je Hrvatska katolička misija. Osim onog vjerskoj sadržaja – misa i vjeronauka, misija je odigrala neprocjenjivu ulogu u čuvanju i jačanju hrvatskoga jezika, kulture, baštine... Na tadašnjoj adresi u Stresemann Strasse imali smo odlične uvjete, krasne prostorije za razne aktivnosti. Pod vodstvom mladih poduzetnih fratara, kak je fra Rafael Begić, fra Ivan Dotur, fra Stipica Grgat i fra Jozo Župić, misija je prštala od raznih sadržaja. Moja Božica plesala je u folkloru, a ja sam pjeval u crkvenom zboru".
Piše u emigrantskim novinama
Bilo je to vrijeme rušenja hrvatskog proljeća, progona proljećara u domovini – sve ga je to, iako je prije u domovini bio politički pasivan, počelo iznimno zaokupljati.
Ivek je u Berlinu došao u doticaj s hrvatskim emigrantskim tiskom. Budući da je od mladih dana volio pisati, kako kaže "pjesmice, pričice i štiklece", okušao je i svoja politička razmišljanja staviti na papir i poslati u redakciju Nove Hrvatske u Londonu.
"U to vrijeme Nova Hrvatska bila je jako dobra politička novina, morti najbolja od cijelog emigrantskog tiska. Uređivali su je Jakša Kušan i Zlatko Markus. Moj prvi tekst su na moju radost objavili. Nastavil sam dalje slati priloge, a oni su ih uvijek objavili. Jednog dana, na moje iznenađenje – kontaktirali su me iz uredništva s prijedlogom da postanem njihov stalni suradnik. Najviše ih je zanimalo moje viđenje stanja u tadašnjoj Jugoslaviji jer sam redovito, par puta godišnje, posjećival Zagreb. Naravno, pisal sam pod pseudonimima, uglavnom kao hrvatski gastarbeiter ili hrvatski borac". Osim u Novoj Hrvatskoj Ivek je objavljivao i u Hrvatskoj budućnosti iz Chicaga.
Jedan prijelomni događaj u njegovu životu bio je trenutak kad je preko jednog rođaka primio povjerljivu poruku da je Udba otkrila identitet onog koji se skriva iza pseudonima te da ni u kojem slučaju više ne dolazi u Jugoslaviju. Pomiješani osjećaji u tom trenutku su ga preplavili – s jedne strane bio je sretan i zahvalan što je na vrijeme obaviješten jer je izbjegao sigurni višegodišnji zatvor i torture, a s druge strane prevladala je velika žalost i neizvjesnost kad će opet biti u prilici vidjeti voljenu majku, Zagreb, Hrvatsku...
Od tada je Jugoslavija za njega bila zabranjena zemlja iako je imao jugoslavensku putovnicu i državljanstvo sve do uspostave hrvatske države.
"Žena i djeca su redovno posjećivali domovinu. Oni nisu imali nikakvih problema pri prelasku granice".
Ivek objašnjava s tim u svezi da je Udba namjerno dopuštala članovima obitelji nesmetan dolazak s ciljem da se tražena osoba namami ne bi li jednom ipak popustila i došla te tako upala u klopku.
Osim u emigrantskim novinama, naš sugovornik piše i za hrvatski vjerski tisak u Njemačkoj, objavljuje u misijskom listu Zajednici iz Berlina, kao i u mjesečniku Dušobrižništva za Hrvate u Njemačkoj Živoj zajednici, u kojem je 1980-ih bio član uredništva.
Nova hrvatska udruga
Važan datum u povijesti berlinskih Hrvata Ivek ističe 19. prosinca 1980. kad je na inicijativu fra Rafaela Begića i njegove subraće fra Stipice Grgata i fra Mirka Marića osnovano za berlinske Hrvate iznimno značajno društvo HKD "Vladimir Fran Mažuranić" koje je tada okupilo tridesetak članova, a među njima bio je i Ivek koji se vrlo aktivno od početka uključio u rad te 1988. postaje i predsjednik tog društva.
"Na početku smo najviše organizirali razne tribine i predavanja prigodom kojih smo predstavljali pojedine hrvatske pisce, živuće i pokojne. U užem vodstvu bili su Antun Topić, Mate Bajić, Ana Wegener, Kruno Munivrana, Alfred Matijašević, Marija Mioč... Na tribine smo zvali često uvažene goste iz Hrvatske s ciljem da nam se predstave. Tako je primjerice gostoval Tomislav Ladan, Zvonimir Milčec (moj daljnji rođak), don Živko Kustić, Adalbert Rebić, Zvonimir Šeparović..."
Kako se politička situacija potkraj 1980-ih u Jugoslaviji naglo mijenjala, tako je interes berlinskih Hrvata bio sve više usmjeren na stanje u domovini i na priželjkivane demokratske promjene.
Godine 1989. već su se mogli pozivati na tribine u Berlin i istaknuti hrvatski političari, uglavnom donedavni disidenti.
"Cilj nam je bil da našeg čovjeka oslobodimo straha od političkog djelovanja kakav je prije vladal. Sve to ne bi bilo moguće da nismo imali potporu tadašnjeg župnika fra Nediljka Norca Keve kojemu trebamo biti jako zahvalni. Tak smo već 1989. imali kak gosta na tribini dr. Franju Tuđmana s kojim sam za Živu zajednicu napravil i intervju. Imali smo i druge istaknute hrvatske političare koji su nastupali na našim tribinama. Izdvojil bum samo neke, primjerice Marka i Vladu Veselicu, Šimu Đodana, Antu Paradžika, Franju Gregurića, Zlatka Tomca, Ivicu Račana, Vinka Nikolića, Martina Špegelja, Stjepana Sulimanca... Naša velika dvorana, koja je imala tristotinjak sjedećih mjesta, često je bila dupkom puna. Kad je gostoval Marko Veselica puno ljudi nije stalo u dvoranu pak su na dvorištu slušali njegovo izlaganje prek razglasa. Na početku, da ju tak nazovemo, civilne Mažuranićeve uprave, uglavnom sve naše goste smo moja supruga i ja udomili u svom stanu. Bez podrške moje Barice niš od svega ne bi funkcioniralo kak treba".
Nakon dugih 17 godina
Prvi put ponovno je posjetio domovinu nakon 17 godina izbivanja, godine 1990., neposredno poslije prvih demokratskih izbora.
"Tek kad sam došel u Zagreb sam shvatil kak mi je falil moj rodni grad. Morate znati da sam uvijek živil u strahu jel bum ikad videl majku živu. Najstrašnija misel mi je bila da u slučaju njene smrti ne bum mogel dojt na sprovod. No, fala Bogu, mamu sam živu i zdravu mogel uzeti u zagrljaj".
Čim se počeo rasplamsavati rat u Hrvatskoj, berlinski Hrvati osnivaju Krizni stožer za pomoć Hrvatskoj, čiji je Ivek bio dopredsjednik.
"Nakon kaj su zrušili berlinski zid, u Istočnoj Njemačkoj je ruska vojska prodavala gotovo sve. Mi smo kupili nekoliko sanitetskih vozila i kamiona, i poslali smo ih u Hrvatsku. U grubo se može procijeniti da smo poslali pomoći u iznosu od oko četiri milijuna njemačkih maraka. Uz to pokrenuli smo u središtu Berlina, na Pariserplatzu, tzv. bdijenje za Hrvatsku, gdje smo danonoćno bili prisutni i prosvjedovali protiv rata u domovini. Takva aktivnost dosta je pomogla širenju istine o Hrvatskoj. Znate, tam stalno prolaze mase ljudi, i mnogo turista. Oni bi zastali i počeli čitati kaj piše na plakatima, lecima i transparentima i s nama bi se o svemu pospominjali, o ratu u Hrvatskoj, 'ko koga napada i 'ko se brani itd".
Otkako je umirovljen 2000. godine, Ivek se mogao više posvetiti svom pisanju, pjesništvu i izdavanju vlastitih knjiga. Prvo djelo "Pinklec", sastavljeno od izabranih tekstova iz dugogodišnje spisateljske prakse, objavljuje 2001. godine. Crtice iz iseljeničkog života pod naslovom "Pod starim hrastom" objavio je 2005., a prva zbirka kajkavske poezije "Štel bi te belega imeti" izlazi mu 2012. godine. Druga, "Ceker pun stiha", tiskana je 2014., a 2016. tu je i treća najnovija naslovljena "Mome Zagrebu".
'Uvijek smo znali'
Otkako je Barica umirovljena 2006. Milčeci su se vratili u domovinu. Kći Božica živi u Münchenu, a sin je ostao u Berlinu.
"Uvijek smo znali da se bumo vrnuli doma. Ne razmem ljude koji se ne vraćaju jer tobož moraju ostati zbog djece ili unuka. Kaj god. Pa odrasla djeca se sama snalaze i bez roditelja. Kaj ne?"
Ivek odaje sretnog čovjeka. Uživa u povratničkim godinama u svome voljenom Zagrebu, na Gornjem Bukovcu u roditeljskoj kući.
Piše marljivo "pjesmice i štiklece", ima mnogo prijatelja, druži se s književnicima, sudjeluje na pjesničkim večerima. Aktivan je na Facebooku i tu piše samo na kajkavskom koji neobično voli i njeguje pa smo zbog toga njegove izjave ostavili u originalnome kajkavskom ne mijenjajući ih, kao što je to uobičajeno, u književni jezik.
Hrvoje Salopek
Razumijem gospodina ali ja sna prošao malo više i još prolazim ta gorka iskustva....I ja sam se vratio s djecom .. mislio sve najljepše o HR... to je bio naš San (kao što je Martin Luther King govorio ) ......... djeca završila škole u HR, sin silom prilika( jer u HR nema posla ) otišao u svijet a i kćer će uskoro... tako da ćemo ostati sami u HR..... ali nije isključeni da mi odemo ponovno tamo odakle smo došli..... Ne živi se od zraka i obećanja.... Jednostavno previše je u HR napravljeno propusta da bi bilo dobro za svakoga.... Jedino za uhljebe je u redu... i to klapa još malo i onda potop... Naši iseljenice neče nasjesti dva puta...... što se napravilo konkretno osim bla i bla i bla....