Jednog poslijepodneva naše prijatelje ugodno je iznenadila obavijest (uredno prilijepljena na stari hrast) na kojoj je pisalo da ih njihov zajednički poznanik u subotu poziva na veselicu koja će se održati u gostionici kod "Debelog Martina". Taj poziv bila je svojevrsna senzacija jer svi koji su poznavali Tomaša, znali su ga kao škrca i osobu koja deset puta okrene novčić u ruci važući pritom potrošiti ga ili ne.
Zbog toga je glavna tema razgovora pod starim hrastom bio tajanstveni poziv na zajedničko druženje u vrlo otmjenoj hrvatskoj restauraciji. Neki pajdaši uzimali su taj poziv s rezervom jer tko zna, možda škrtac Tomaš s njima zbija šalu i želi ih povući "za rogove".
Zbog toga predlože tajno glasovanje pa nek ono presudi hoće li ići ili ne. Nakon glasovanja Jura pregleda listiće i ustanovi da je većina prisutnih odlučila da se ide na Tomaševu veselicu. Štef, kao Jurin "zamjenik", zauzme važnu pozu i reče kak bi se u subotu trebalo malo svečanije odjenuti jer, tko zna koga je sve Tomaš pozval, pak bi bila sramota da dojdeju oblečeni kak "bistrički bokci".
Na Blažovo pitanje kako će do restorana putovati – osobnim automobilima ili podzemnom željeznicom – većina odluči da se na feštu krene autima jer kak bi izgledalo da onak lijepo odjeveni putuju "pod zemljom". Ako bi se netko od njih možda napil, ima dosta taksija u Berlinu pa nek se pela kak pravi gospon.
"A kaj je s poklonom za Tomaša jer očito nekaj slavi kad nas dozivlje", u jednom dahu reče Viki, kojeg su svi znali pod "kodnim" imenom Vjetrek zbog nemirne debele stražnjice.
"K vragu Tomaš i njegova nedorečenost, stavil nas je na veliku kušnju jer ne znamo slavi li nešto ili ne", reče "glasnogovornik" Jura, usput provjeravajući novčanik da vidi s čime raspolaže.
Na to se ponovno oglasi Vjetrek i predloži da se Tomašu kupi bačva pive koju će ionako svi zajedno popiti. Smatrajući taj prijedlog najboljim, pajdaši zadužiše Lojzeka i Mateka da kupe i donesu 50 litara pive na Tomaševu veselicu.
Jedva dočekavši subotu u ranim popodnevnim satima, uputiše se naši prijatelji u restauraciju "Kod debelog Martina". Na ulazu ih dočeka svečano odjeveni Tomaš i uvede u blagovaonicu u kojoj su, u skupinama živo razgovarali mnogi znanci s berlinskih bauštela koje su upoznali tijekom mnogobrojnih radnih akcija.
"Drago mi je da ste došli. Većina vas se pozna pa vas ne trebam posebno predstavljati. Sigurno ste razbijali svoje pametne glavice ne bi li dokučili kaj to sve skupa znači i zakaj sam vas uopće pozval. Ja danas ne slavim ni imendan ni rođendan, jednostavno želim s vama napiti se i pustiti suzu za milu domaju – Hrvatsku. Sad ću vam, dok sam još trijezan, otkriti tajnu svoje škrtosti. Naime, sva moja ušteđevina, nakon moje smrti, bit će upućena domovinskim udrugama koje se bore protiv narkotika i liječe ovisnike. Jer što će nam slobodna Hrvatska ako u njoj neće imati tko praviti zdravu i pametnu djecu", završi Tomaš svoj pozdravni govor i da znak kapeli, koja zasvira "Suzu za zagorske brege".
Priče iz knjige Ivana – Iveka Milčeca "Pod starim hrastom" o životu hrvatskih gastarbajtera u Berlinu
