Društvo iz stare brvnare primijetilo je da su se stare tračbabe Mara i Bara u posljednje vrijeme primirile, što nije bio dobar znak, tj. s njima očito nekaj nije v redu. Mara je postala tiha i povučena, a Bara, u znak solidarnosti, jedva "otpre" svoj klopotec i na upite o zdravlju odgovara da je, fala Bogu, dobro i da joj niš ne fali.
Pajdaši su kovali planove kako otkriti tajnu Marine i Barine šutnje i zakopčanosti pa su na Jurin prijedlog "pritisnuli" njihova susjeda Jožeka zvanog Lajbek i zadužili ga da milom ili silom dozna kaj se to događa s poznatim "klapačama".
Bila je to teška zadaća za Lajbekova krhka leđa pogotovo zbog činjenice da pred svojom Jalžom nije smio ni pisnuti o tajnom zadatku. S druge pak strane, dobro je znao da ako ubrzo ne dozna bar nešto, da će mu vrata udruge "Stari hrast" biti zatvorena, a što je još gore; za izopćenje bi doznala njegova supruga koja nije simpatizirala tračbabe. Znala je reći da su obične guske kojima ni duge godine življenja u tuđini nisu promijenile način života.
Razbijajući glavu što da učini sirotom Lajbeku, najednom sinu spasonosna ideja, naime, jedina osoba od koje bi, možda, mogao nekaj izvući je podvornik Stanko koji je bio "šef" Mari i Bari, čistačicama u obližnjoj osnovnoj školi, u neposrednoj blizini stare brvnare. Podvornik nije bio potkupljiv, ali za litru domaće šljivovice, kad se nakresao, dalo se dosta toga doznati od njega.
"Baš je dobra, gdje si ju samo do sada držal, već dugo nisam tak dobru rakiju pil", zakoluta očima Stanko i ponovno natoči čašu. Inače bio je to čudan svat; dok je bio trijezan bio je zatvoren i nekomunikativan, a kad je popio, njegov ogromni nos, nalik gomolju krumpira dobio je nekakvu čudnovatu, purpurnu boju i bilo ga je gadno za vidjeti.
Kad je vidio da je "blažena" kapljica počela djelovati, Lajbek odluči krenuti na sve ili ništa.
"Gospon Stanko, tu u vašoj školi zaposlene su Mara i Bara pa ih vi, kao njihov šef, sigurno dobro poznate. Ja ih znam kao vesele i poštene žene pa sam se pred neki dan, vidjevši ih tužne i zamišljene, zabrinuo za njihovo zdravlje. Rado bih im pomogel, ali ne znam kak pa vas, kao čestitog i bogobojaznog čovjeka, molim da mi kažete što mi je za činiti", ponizno zavapi Lajbek i natoči praznu podvornikovu čašu. Ovomu je posebno laskalo kad mu se netko obraćao kao "učenome" čovjeku pa odluči ispričati sve što je znao.
"Znate li vi da Mara uopće nije s Markom u braku, nek živiju kak se ono popularno kaže, nevjenčano. Njihov sin Sven je izvanbračni, ali ima određena prava u imovinskom smislu. Kad je Mara nakon mnogih zajedničkih godina doznala da je Marko oženjen i da mu obitelj živi u Slavoniji, doživjela je šok od kojega se ne može nikako oporaviti. Ne može se pomiriti s gorkom istinom da će starost dočekati sama jer se umirovljenik Marko vratio k ženi i djeci i Mari zauvijek rekao zbogom. Nakon što ju je nevjenčani suprug napustio povjerila se prijateljici Bari koja je sve ispričala meni", reče podvornik i rakijom pročisti promuklo grlo.
Kao šilom uboden presretni Lajbek potrči prema staroj brvnari gdje ga je čekalo veselo društvo.
Priča iz knjige Ivana – Iveka Milčeca "Pod starim hrastom" o životu hrvatskih gastarbajtera u Berlinu
