"Lajbeki, znate li da ovdašnji HKD Vladimir Fran Mažuranić slavi 25. godišnjicu postojanja i djelovanja", podbode okupljene pajdaše glasnogovornik Jura i nategne iz ponuđene boce.
"To je borme za svaku pohvalu, pogotovu ako se zna da su se mnoga hrvatska društva, nakon početnog zanosa, jednostavno ugasila i prestala s radom", nadopuni glasnogovornika njegov zamjenik Štef i zamoli senzibilnog Mateka da, kao suosnivač "Mažuranića", ispriča pajdašima koji su kasnije došli u Berlin povijest najstarijeg hrvatskog kulturnog društva u njemačkoj metropoli.
"Bum spripovedal samo dajte najprije da popijem gemišt jer ću dugo govoriti, a to se nemre ak je grlo suho", reče senzibilni i popije punu čašu kiseliša.
"Bilo vam je to u prosincu, sad već daleke 1980", počne svoju govoranciju pajdaš Matek – kad je ondašnji hrvatski župnik fra Rafael Begić oko sebe okupil tridesetak interesanata i izložil ambiciozni plan o potrebi osnivanja kulturnoga društva koje bi priređivalo književne večeri na kojima bi se govorilo o hrvatskim i svjetskim piscima i znamenitim ljudima iz naše nacionalne povijesti.
Ideja je bila jako dobro prihvaćena, a ja sam se osjećal počašćen kaj sam se našel u društvu osnivača među kojima je bilo i akademski obrazovanih ljudi, ali i onih, kako sam na primjer ja, koji su imali samo završenu pučku školu. Kasnije se pokazalo da je to bio vrlo mudar potez fra Rafe, jer su niže obrazovani pokazali veliki interes za književne večeri, učlanili se u društvo i do dana današnjega ostali vjerni članovi i podupiratelji na koje se vodstvo društva može uvijek osloniti.
Složili smo se da se društvu daruje ime hrvatskoga književnika Vladimira Frana Mažuranića koji je živio i umro u ovome gradu i sigurno bio jedan od prvih hrvatskih posloprimatelja u njemačkoj prijestolnici. Društvo je od samoga početka bilo trn u oku jugodiplomacije koja je pucala od bijesa i nemoći kaj je – Mažuranić – osnovan pod okriljem hrvatske katoličke misije u kojoj ona nije imala što tražiti.
Pokušavalo se preko ubačenih provokatora ometati književne večeri, ali kad se uvidjelo da to ne uspijeva ostavili su društvo, prividno, na miru budno motreći svaki njegov potez. S devedesetim godinama prošloga stoljeća došlo je do buđenja hrvatske nacionalne svijesti pa su u društvu održane brojne političke tribine na kojima su nastupili najistaknutiji akteri tadašnje domovinske političke scene: dr. F. Tuđman, dr. M. Veselica, dr. Š. Đodan, A. Paradžik, I. Gabelica, D. Paraga, general M. Špegelj, V. Gotovac i mnogi drugi.
Društvo i njegovi članovi nesebično su pomagali napadnutu domovinu i plakali s njom za poginulim hrvatskim braniteljima. Nakon završetka Domovinskog rata društvo je nastavilo s priređivanjem kulturnih večeri i širenjem ideje o što čvršćem povezivanju svih hrvatskih društava i udruga u ovome velikome gradu. Članovi i prijatelji društva su ponosni na činjenicu da je svih tih godina – Mažuranić – ostao usko povezan (konačno pod njezinim krovom i djeluje) s misijom, a tako će i ostati.
Pajdaši pljeskom pozdraviše Matekovo izvješće, a bauštelac Rudač predloži da udruga "Stari hrast" ponudi "Mažuraniću" suradnju i razmjenu iskustava.
"Vjerujem da bi taj prijedlog bio prihvaćen, a već je i vrijeme da se naša udruga poveže sa zdravim hrvatskim društvima od kojih je – Mažuranić – svakako među prvima", završi raspravu glasnogovornik i dobro potegne iz demižonke.
Priča iz knjige Ivana – Iveka Milčeca "Pod starim hrastom" o životu hrvatskih gastarbajtera u Berlinu
