Naslovnica Priče

Kako sam skupinu prognanih bosanskih Hrvata spasio od berlinske policije

Uvjeravao sam ih da ih prate i da bi za njih najbolje bilo smjesta napustiti robnu kuću dok ne bude prekasno. Nakon kraćeg oklijevanja poslušaše moj savjet
15. lipnja 2018. u 08:20 0 komentara 1142 prikaza
Policija
Foto: Thinkstock

Razgovarajući u otmjenoj KA DE WE robnoj kući, gdje je mnogo izloženih muških odijela, pozornost mi je privukla skupina tinejdžera koji su razgovarali tečnim hrvatskim, a što među berlinskim Hrvatima nije baš čest slučaj. Odmah mi je bilo jasno da ta djeca nisu rođena ovdje. 

Priče iz Starog hrasta Ovako su nekad izgledali dani naših gastarbajtera u Berlinu

Misleći da sam Nijemac i da ih ne razumijem, čuo sam kako se u smijehu dogovaraju kako ne bi bilo loše u prizemlju otuđiti nekoliko skupih odjevnih predmeta pa ih, po nižoj cijeni, prodati nekom Turčinu ili Arapinu.

Iz radoznalosti kako će sve to izvesti, uputim se polako za njima, u prizemlje koje je bilo prepuno kupaca, ali i kućnih detektiva u civilu. Smijući se, skupina naših tinejdžera stvorila je krug oko police na kojoj su bile uredno složene svilene muške košulje i skupocjene kravate. Dok su se potiho dogovarali na koji način strpati u torbu skupu robu, zapazih da ih sa strane neprimjetno promatraju dvojica muškarca za koje sam bio siguran da pripadaju kućnoj sigurnosnoj službi. 

Kako bih ih preduhitrio i spriječio odvođenje maloljetnika na "informativni" razgovor, pristupim skupini i počnem razgovor na hrvatskom jeziku. Svladavši prvo iznenađenje, nakon što sam im doslovce ponovio njihov razgovor, priznali su da su namjeravali nešto "drpiti", a zarađeni novac potrošiti na kolače i sladoled. 

Uvjeravao sam ih da ih prate i da bi za njih najbolje bilo smjesta napustiti robnu kuću dok ne bude prekasno. Nakon kraćeg oklijevanja poslušaše moj savjet.

Dok su na drugoj strani ulice stajali i glasno se svađali, pristupim im ponovno i pozovem ih na sladoled kod "Kranzlera". U razgovoru s njima doznah da su Hrvati iz okolice Banje Luke koji se ne mogu vratiti u srušene roditeljske kuće, a i tamošnje srpske vlasti ih više ne žele u svojoj "republici". 

Od tog susreta prošlo je nekoliko godina i potpuno sam zaboravio na avanturu prognanih bosanskih Hrvata koja je za njih mogla završiti vrlo nepovoljno. Kad sam ovoga Uskrsa sa ženom šetao Ilicom, instinktivno osjetim da se u nas zagledao jedan mladi par. 

Pristupiše nam pitajući me jesam li možda prije pet godina bio u Berlinu. Odgovorih potvrdno, a oni, gledajući se, prasnuše u smijeh koji me je, moram priznati, na trenutak zbunio, malo i povrijedio. Vidjevši da su malo pretjerali, počeli su se ispričavati te nas uime "pomirbe" pozvali na kavicu kod "Charlieja". Predstavili su se kao Sandra i Domagoj, zahvalivši za dobronamjerno upozorenje u robnoj kući KA DE WE. Tek tada mi je postalo jasno zašto su se tako slatko smijali i radoznalo me promatrali.

U razgovoru doznah kako sada žive u Zagrebu i da se nadaju, kad se za to steknu uvjeti, povratku u rodnu Bosnu. Ne mogu mi, kako su rekli, dovoljno zahvaliti jer tko zna kojim bi putem pošli da ih nisam upozorio na opasnost i posljedice možebitnog "informativnog" razgovora u nekoj berlinskoj policijskoj postaji.

 

Priča iz knjige Ivana – Iveka Milčeca "Pod starim hrastom" o životu hrvatskih gastarbajtera u Berlinu

Berlin Berlin Udala se zbog njemačkih dokumenata, a supruga je vidjela samo dvaput u životu: na vjenčanju i rastavi Ivan Milčec Kod kuće je najljepše 'Ne razmem ljude koji se ne vraćaju jer tobož moraju ostati zbog djece ili unuka' More "Rat" na Tončekovu otoku Gastarbajter je dobrodošao na svoj prekrasni otok, ali ne i u roditeljski dom
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.