Razgovarajući u otmjenoj KA DE WE robnoj kući, gdje je mnogo izloženih muških odijela, pozornost mi je privukla skupina tinejdžera koji su razgovarali tečnim hrvatskim, a što među berlinskim Hrvatima nije baš čest slučaj. Odmah mi je bilo jasno da ta djeca nisu rođena ovdje.
Misleći da sam Nijemac i da ih ne razumijem, čuo sam kako se u smijehu dogovaraju kako ne bi bilo loše u prizemlju otuđiti nekoliko skupih odjevnih predmeta pa ih, po nižoj cijeni, prodati nekom Turčinu ili Arapinu.
Iz radoznalosti kako će sve to izvesti, uputim se polako za njima, u prizemlje koje je bilo prepuno kupaca, ali i kućnih detektiva u civilu. Smijući se, skupina naših tinejdžera stvorila je krug oko police na kojoj su bile uredno složene svilene muške košulje i skupocjene kravate. Dok su se potiho dogovarali na koji način strpati u torbu skupu robu, zapazih da ih sa strane neprimjetno promatraju dvojica muškarca za koje sam bio siguran da pripadaju kućnoj sigurnosnoj službi.
Kako bih ih preduhitrio i spriječio odvođenje maloljetnika na "informativni" razgovor, pristupim skupini i počnem razgovor na hrvatskom jeziku. Svladavši prvo iznenađenje, nakon što sam im doslovce ponovio njihov razgovor, priznali su da su namjeravali nešto "drpiti", a zarađeni novac potrošiti na kolače i sladoled.
Uvjeravao sam ih da ih prate i da bi za njih najbolje bilo smjesta napustiti robnu kuću dok ne bude prekasno. Nakon kraćeg oklijevanja poslušaše moj savjet.
Dok su na drugoj strani ulice stajali i glasno se svađali, pristupim im ponovno i pozovem ih na sladoled kod "Kranzlera". U razgovoru s njima doznah da su Hrvati iz okolice Banje Luke koji se ne mogu vratiti u srušene roditeljske kuće, a i tamošnje srpske vlasti ih više ne žele u svojoj "republici".
Od tog susreta prošlo je nekoliko godina i potpuno sam zaboravio na avanturu prognanih bosanskih Hrvata koja je za njih mogla završiti vrlo nepovoljno. Kad sam ovoga Uskrsa sa ženom šetao Ilicom, instinktivno osjetim da se u nas zagledao jedan mladi par.
Pristupiše nam pitajući me jesam li možda prije pet godina bio u Berlinu. Odgovorih potvrdno, a oni, gledajući se, prasnuše u smijeh koji me je, moram priznati, na trenutak zbunio, malo i povrijedio. Vidjevši da su malo pretjerali, počeli su se ispričavati te nas uime "pomirbe" pozvali na kavicu kod "Charlieja". Predstavili su se kao Sandra i Domagoj, zahvalivši za dobronamjerno upozorenje u robnoj kući KA DE WE. Tek tada mi je postalo jasno zašto su se tako slatko smijali i radoznalo me promatrali.
U razgovoru doznah kako sada žive u Zagrebu i da se nadaju, kad se za to steknu uvjeti, povratku u rodnu Bosnu. Ne mogu mi, kako su rekli, dovoljno zahvaliti jer tko zna kojim bi putem pošli da ih nisam upozorio na opasnost i posljedice možebitnog "informativnog" razgovora u nekoj berlinskoj policijskoj postaji.
Priča iz knjige Ivana – Iveka Milčeca "Pod starim hrastom" o životu hrvatskih gastarbajtera u Berlinu
