Jedna od najvažnijih životnih zadaća stranih posloprimatelja, pa tako i Hrvata, u Njemačkoj je što je moguće prije ostvariti pravo na mirovinu. Tako npr. nije rijedak slučaj da 40-godišnjaci, nakon mnogih mjeseci bolovanja, pokušavaju razne liječničke komisije
navući na "tanak led".
Ako kojem od njih uspije dobiti rješenje o privremenoj ili pak stalnoj mirovini, od toga nastanu nevjerojatne priče, a kad netko ne uspije (a, to je većina) među prijateljima i znancima biva proglašen kao nesposobnjaković koji ne zna "glumiti" teškog bolesnika i staviti doktore pred svršen čin.
Zato su mirovine uz politiku i sport jedna od glavnih tema naših junaka koje svakodnevno susrećete u "berlinskim pričama" na njihovom omiljenom sastajalištu pod krošnjom starog hrasta.
"Lako je Juri i Štefu, koji su već petu godinu u mirovini i ne znam kaj još čekaju u Berlinu, ali kaj je z nami koji još morame hrmbati petnaest i više let", reče ljutiti Lojzek koji je pek po struci, a poznat je po dugom i glasnom zijevanju.
"Ne znam kaj bi sve dal kad bi s ovoga mjesta mogel prejti vu penzijicu", plačnim glasom reče senzibilni Matek. Priča se da je jednom šef gradilišta ukorio Mateka zbog neispunjene norme našto se naš junak počel tresti kao šiba na vodi i da je cijela smjena imala grđih muka dok ga nije smirila. Od toga dana nitko više ne viče na njega i svi dobro paze da ga ne izbace iz "takta".
"Ti, Matek šuti, kaj bi onda ja rekel koji imam četrdeset godina staža pak još delam", tihim glasom reče Francek i potegne gutljaj črnjaka iz demižonke.
Na to se za riječ javil povratnik Frenki koji je rekel da mnogi od mlađih, kaj sediju pod starim hrastom, nemaju pojma što znači raditi na velikim američkim plantažama pamuka i nek buju sretni kaj delaju u Njemačkoj gdje su im zagarantirana sva radnička i socijalna prava. Na te su riječi svi kimnuli glavama i rekli da se po tom pitanju s Frenkijem potpuno slažu.
Nastalu tišinu prekine Jožekov uzvik bola. Svi se prenu i dignu na noge, ali ih Jožek smiri rekavši da mu niš nije, a da je viknul zbog toga kaj ga je Jura malo jače "jeknul v rebra". Međutim, pajdaši su dobro znali što je značio taj udarac; naime, bio je to znak da je došlo vrijeme da Jožek novopridošlim pajdašima ispriča čuvenu priču o svojem umirovljenju.
"Većina vas dobro zna kak sam kao tesar teško radio u životu. Iako sam teško radio, nisam mogao izbjeći debljanje pa mi je s mojih 160 cm visine i 90 kg težine bilo još teže. Obolio sam na kralješnicu pa sam sve češće izbivao s posla. Nakon duljeg bolovanja uputi me bolesnička blagajna na liječenje u toplice, a nakon toga bio sam pozvan pred liječničku komisiju. Pošto sam, uz liječenje kralješnice, redovno pohađao tretmane psihoterapije znao sam da je ona moj jaki adut. Da bi na dan odluke što uvjerljivije djelovao - obrijao sam samo pola lica. Predsjednik komisije me dugo promatrao, nešto pisao i nakon par minuta predao oveću omotnicu. Držeći omotnicu znao sam da sam uspio", reče Jožek uz pobjednički osmjeh.
Priča iz knjige Ivana – Iveka Milčeca "Pod starim hrastom" o životu hrvatskih gastarbajtera u Berlinu
Koja laž u Njemačkoj se ne ide na komisiju