Nakon jednomjesečne plovidbe, naš brod uplovio je u Dubrovnik. Moji roditelji i drugi putnici bili su vrlo uzbuđeni jer je to bio njihov prvi dodir s domovinom nakon 10 do 20 godina boravka u Australiji.
Ako ste propustili moja prethodna sjećanja, možete ih pročitati u nastavku...
Kako se "Partizanka" približavala Dubrovniku, more je bilo sve mirnije i prekrasne plave boje. Sjetio sam se tada pjesama i priča mojih roditelja i njihovih prijatelja iz Dimbulaha o Jadranskom moru.
Dakle, to je bilo to more. Nije bilo pjesme ili razgovora o starom kraju u kojima se nije spominjalo Jadransko more.
Pristanište u Dubrovniku bilo je prepuno ljudi koji su sa znatiželjom promatrali čudne putnike iz Australije koji su za njihove prilike bili vrlo lijepo odjeveni.
Ljudi su se tiskali na obali dok se brod približavao. Bili su vrlo bijedno odjeveni i sigurno su im putnici na "Partizanki" izgledali kao bogataši. Bile su to godine odmah iza Drugog svjetskog rata.
Sutradan smo se prekrcali na jedan manji brod kojim smo otplovili na rodni otok mojih roditelja – Korčulu.
U Smokvici je bio upriličen svečani doček povratnicima iz Australije. Gotovo cijelo mjesto nas je dočekalo. Rodbina i prijatelji mojih roditelja, koje sam već znao po imenima još dok smo bili u Australiji jer su moji roditelji često o njima pričali, bili su veseli, ali i zabrinuti.
Naime, govorili su mojim roditeljima da nije bilo pametno što smo baš tada napustili Australiju jer da ćemo mi, djeca, gladovati, a spominjala se i mogućnost rata.
Tada je Tito bio raskinuo odnose sa Staljinom pa se očekivao upad sovjetskih trupa u tadašnju Jugoslaviju. Nasuprot brizi naše rodbine za našu budućnost, moja mlađa sestra i ja vrlo smo se lijepo osjećali u Smokvici.
Sve nam je bilo zanimljivo, čak nam je prijala skromna i prirodna hrana otočana. Osnovnih prehrambenih proizvoda, bez kojih se nije ni mogao zamisliti život u Australiji (maslac, šećer, bijeli kruh) nije bilo tada u Jugoslaviji, barem za veći dio naroda, a da ne govorimo o bombonima, čokoladi i sl., čega je u Australiji bilo u izobilju.
U Smokvici sam nastavio pohađati školu, a moj se otac 1955. godine ponovno sam vratio u Australiju kako bi boljom zaradom osigurao nastavak mog školovanja. Uvijek je želio da završim visoke škole.
Teško je fizički radio, bio je spreman na velike žrtve kako bi mene školovao i omogućio mi život bolji od onoga koji je on imao. U to vrijeme nisam ni pomišljao ni imao želju vratiti se u Australiju. Zaista su mi bile lijepe i sretne te godine djetinjstva u Smokvici.
Moje školovanje napredovalo je redovnim tijekom. U srednjoj školi počeo sam razmišljati kako bi bilo lijepo ponovno vidjeti Australiju.
Kako je utjecaj Zapada (filmovi) bio sve veći u tadašnjoj Jugoslaviji, a mladim ljudima život u zapadnim zemljama izgledao je idealno, počeo sam i ja razmišljati o Australiji i pomalo zamjerati roditeljima što smo napustili tu zemlju, vjerujući da bi nam tamo bio mnogo bolji i ugodniji život.
Tada smo smatrali da je sve što dolazi sa Zapada mnogo bolje i Zapad je postao za svakog mladog čovjeka ideal.
Moj otac, koji je tada bio u Australiji, očito nije bio previše oduševljen idejom da se ponovno svi vratimo živjeti u Australiju, iako je tu zemlju jako poštivao i, reklo bi se, volio.
On se stalno pripremao za povratak u Hrvatsku i taj boravak u Australiji po treći put očito je držao privremenim.
U međuvremenu upisao sam se na Pravni fakultet u Zagrebu i kad sam bio napola studija (1963.), moj otac se vratio iz Australije i time je moja zamisao o povratku u Australiju definitivno pala u vodu.
No, i dalje me je silno držala želja da ponovno vidim zemlju u kojoj sam se rodio, pa barem kao turist. Australiju sam osjećao kao drugu domovinu i sve me je zanimalo o toj zemlji.
Čak sam uvijek navijao za Australce kada sam ih gledao na međunarodnim natjecanjima u raznim sportovima. Smatrao sam ih nekako svojima.
Diplomirao sam na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1965. godine i oženio se svojom velikom studentskom ljubavi, Brankom. Imamo troje djece, Tomislava, Krešimira i Maju i vrlo smo sretna obitelj.
Radio sam kao pravni savjetnik u nekoliko velikih tvrtki u Zagrebu, a 1984. godine otvorio sam svoj odvjetnički ured i pomalo se pomirio s time da više neću vidjeti Australiju.
Poslije poznatih događaja u Jugoslaviji 1991. godine i užasnog rata koji je proživio hrvatski narod, Hrvatska je postala međunarodno priznata zemlja i Vlada Hrvatske počela je tražiti kadrove za rad u hrvatskoj diplomaciji u svijetu.
Tada se jedan poznati hrvatski političar, s kojim sam mnogo godina zajedno radio, sjetio mene i mog rođenja u Australiji, i predložio me hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova za rad u diplomatskoj službi u Australiji.
Time mi se nenadano ukazala prilika da ipak ponovno vidim Australiju. Prihvatio sam sa zadovoljstvom ponudu Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske i počeo se pripremati za put i novu dužnost.
U to vrijeme neviđenog zanosa i odlučnosti cijelog hrvatskog naroda da izdrži u nametnutom ratu i da konačno izbori svoju nezavisnu državu, i mene je obuzimala želja da i ja na bilo koji način dam svoj doprinos.
Bio sam uvjeren da bih kao predstavnik hrvatske države upravo u Australiji bio od koristi u razvijanju odnosa između naših zemalja. Obje su države, svaka na svoj način, moje.
Naravno, smatrao sam da ću u Australiji biti prihvaćen s dodatnom naklonošću, s obzirom na to da sam se rodio u toj zemlji.
Nastavit će se...
Ante Tomašić
