Naslovnica Priče

'Sramio sam se govoriti na hrvatskom jeziku pa sam ocu odgovarao na engleskom'

U Dimbulahu sam se već osjećao bolje, jer su Willsonovi, tako su se zvali, imali mnogo djece, a petkom bi redovito odlazio kući na našu farmu, pa nisam imao osjećaj da sam tako daleko od roditelja
15. rujna 2017. u 08:30 4 komentara 6626 prikaza
Ante Tomašić
Foto: Matica

Farmeri iz okolice Dimhulaha odlazili bi svakog petka poslije posla u grad popiti pivo u pubu, međusobno popričati i opskrbiti se svim potrepštinama za sljedeći tjedan.

Dimbulah Težak kruh u Australiji Radije bih umrla gladna na svojoj Korčuli, nego ovdje živjela u najvećem izobilju

Toga dana svi bismo bili uzbuđeni i dotjerani jer odlazak u Dimbulah bio je događaj za sve nas, Mi, djeca, dobili bismo sladoled, sasparelu, bombone i slično. 

Putovalo se u Dimbulah kamionom, traktorom ili konjskom zapregom pa bismo u grad došli prašnjavi. Znali su naši ljudi tom prilikom i zapjevati.

Farmeri bi u pubu pričali o poslu, katkada se i svađali, a žene bi s djecom bi sjedile u posebnoj prostoriji i uz priču pile osvježavajuća pića. Predvečer bismo se svi razišli i svatko bi se vratio na svoju farmu. Dimbulah bi nastavio živjeti svoj život, pust, uspavan i prašnjav. 

Taj mali gradić, tipičan za udaljena australska prostranstva, imao je dva-tri dućana, poštu, školu i banku. Čak se jednom tjedno prikazivala i kinopredstava.

U Dimbulahu je bilo željezničko križanje jer je vlak nastavljao putovati u još pustija mjesta, kao što su Chillagoe i Mt. Mulligan.

Inače, dolazak vlaka iz Mareebe bio je glavni događaj za malobrojne stanovnike Dimbulaha, a najviše za nas, djecu. Vlakovi su tada stajali po želji putnika ili farmera, a čak se pričalo da je jednom vlak stao na otvorenoj pruzi kako bi strojovođa mogao uloviti male divlje svinje koje su prelazile prugu.

Tako su prolazile moje prve godine djetinjstva na farmi. Sestra i ja nismo imali priliku družiti se s drugom djecom pa smo bili vrlo sramežljivi i nepovjerljivi prema drugim ljudima. 

Tako je bilo sve do jednog dana kada me majka odvela u jedno mjesto nedaleko od gradića Inisfaila. Mjesto se zvalo South Johnston. 

Tamo sam trebao stanovati kod rodbine radi pohađanja pripremne škole u jednoj katoličkoj školi. Majka me ostavila, a ja – prvi put daleko od kuće i roditelja – bio sam vrlo uznemiren i uplašen. 

S obzirom na to da sam bio vrlo sramežljiv i povučen, bio sam usamljen u školi i nisam se želio ni s kim družiti. Kada me majka nakon nekoliko mjeseci došla povesti kući, bio sam toliko sretan i odlučan ići kući, da sam brže-bolje istrčao iz te kuće, ne pozdravivši se ni s kim, pa su se svi dugo zbog toga smijali i spominjali tu zgodu. 

U stvari, tada sam se pobojao da se ne bi moja majka predomislila i ostavila me još neko vrijeme tamo. Nekoliko tjedana nakon toga roditelji su me smjestili kod jedne australske obitelji engleskog podrijetla u Dimbulahu, i tako sam počeo pohađati 1946. osnovnu školu – Dimbulah State School. 

U Dimbulahu sam se već osjećao bolje, jer su Willsonovi, tako su se zvali, imali mnogo djece, a petkom bi redovito odlazio kući na našu farmu, pa nisam imao osjećaj da sam bio tako daleko od roditelja. 

Gospodin Willson bio je vrlo ozbiljan čovjek, i katkada bi njegova djeca za ozbiljnije nestašluke bila kažnjavana tako da su dobila nekoliko udaraca šibom po stražnjici. Naravno, mene nije kažnjavao, ali bi mi zaprijetio da će sve priopćiti mome ocu.

U školi sam se ugodno osjećao, iako sam imao osjećaj da sam stranac u društvu australske djece. Nisam bio uvjeren da sam naročito dobar učenik. 

Mnogo godina poslije otac mi je znao pričati da su me učitelji u školi hvalili i predviđali da bih mogao biti uspješan u daljnjem školovanju. 

Direktor škole g. Stevenson bio je vrlo strog i ozbiljan učitelj. Njemu su se ljudi obraćali za sve, pa čak i za sitne tjelesne ozljede, jer tada u Dimbulahu nije bilo liječnika.
 
Sjećam se da sam jednom bio zadobio opekline po vratu, pa me otac hitno odveo k njemu koji je sve to dobro sanirao, tako da nije trebalo ići dalje liječniku u Mareebu.

U toj maloj školi od tri prostorije, on je imao svoju posebnu prostoriju. Ako bi netko od učenika zbog nediscipline ili sličnog trebao biti kažnjen, bio bi upućen g. Stevensonu na "porciju šiba" po dlanovima. 

Sve je to izgledalo kao mali ritual. Šiba je uvijek stajala na istaknutom mjestu u njegovoj sobi. Tako sam i ja jednom bio upućen od razrednog učitelja da se javim g. Stevensonu u njegov ured. 

S obzirom na to da sam znao što to znači, došao sam pred vrata njegova ureda, nisam mu se javio kako je nalagao red i vratio sam se u razred, glumeći da sam dobio šibe po rukama. Sva sreća da je moj učitelj nasjeo na moju glumu. 

Posljednjeg dana školske godine imali smo razna natjecanja u trčanju i ja sam dobivao nagrade. Kako sam stalno trčao po farmi i penjao se po drveću, bio sam zbog toga nešto spretniji od druge djece u školi. Bili bi došli tom prigodom i roditelji, a nagrada bi bila nekoliko penija za sladoled i slično. 

Tako me je jednom zgodom došao promatrati moj otac i počeo u prisustvu druge djece sa mnom govoriti na hrvatskom jeziku. 

Ja sam se sramio govoriti hrvatski u prisutnosti druge djece, bojeći se da će me oni zbog toga zadirkivati, pa sam ocu odgovarao na engleskome jeziku. On hrvatski, a ja engleski. 

To je njega toliko uvrijedilo da mi je zaprijetio kaznom ako se ikada više budem sramio jezika svojih roditelja. 

Katkada sam s roditeljima odlazio u Mareebu i Cairns i za mene i moju sestru to je bio veliki doživljaj, jer je u to vrijeme Cairns u odnosu na Dimbulah bio velegrad. 

Odlazak tamo značio je imati priliku vidjeti mnogo dućana, a posebno onih s igračkama. 

Nastavit će se...

Propustili ste prvi dio priče o mom iseljeničkom životu u Australiji? Pročitajte ovdje!

Kolinda Grabar-Kitarović Queensland Rastužila ga hrvatska predsjednica pa joj je posvetio pjesmu Australija Popis stanovništva Znatan pad broja govornika hrvatskog jezika u Australiji Vladimir Mark Jakopanetz Više nije mogao izdržati Hrvatski iseljenik priznao: Za ovo što smo napravili, dobili bismo pet doživotnih zatvora u Australiji
  • Avatar sidhara
    sidhara:

    Da mu je tata obrazovan znao bi da je nepristojno govoriti na stranim jezicima, ako si u drustvu ljudi koji te ne razumiju. Smaracina na kvadrat, uvijek iste srceparajuce tugopoljke neobrazovanih Balkanaca sto su digli glavu u svijet, a nemaju ... prikaži još! elementarne norme kucnoga odgoja.