Naslovnica Priče

Vratio se kući: Kad sam stigao na granicu, počeo sam plakati i plakati

Bilo je tužnih i razočaravajućih trenutaka kad se sve činilo uzaludnim. No, ipak je pronašao sreću kod jednog Hrvata koji mu je ponudio neki fizički vrlo težak posao. Kad je Mato mogao prepješačiti dvaput Njemačku, onda je bio sposoban i za takve izazove
12. kolovoza 2017. u 08:46 5 komentara 3409 prikaza
Fabijan Makvić
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/6

"Moj djed Mato stigao je u Argentinu 1948. godine", tako argentinski Hrvat Fabijan Makvić (1965.) iz Buenos Airesa počinje ovaj vrlo emotivan razgovor, a zapravo je uvijek takav kada govori o Hrvatskoj. Poslije ćemo vidjeti kako se ta emocija može promijeniti u nešto drugo.

More Vremeplov Emotivne riječi Hrvata u Argentini: Suđeno mi je da umrem daleko od rodnog kraja

"On je napravio vrlo dugi put. Godine 1941. unovačen je u domobrane i to na rok od tri godine. Nakon isteka vojne službe vratio se 1944. doma u Špišić Bukovicu, selo nedaleko od Virovitice. Tamo je radio kao postolar uglavnom izrađujući i popravljajući obuću za vojsku. Budući da je u ratnim uvjetima bilo teško nabaviti sav potreban materijal za njegov posao, bio je prinuđen, zbog nabavke, često putovati. Iz povjerljivih izvora je doznao da se ta njegova česta putovanja smatraju neprijateljskim špijunskim akcijama. Jedan general s kojim je bio u prijateljskim odnosima upozorio ga je da mora odmah napustiti selo jer se sprema njegovo ubojstvo. Mato je u zadnji čas izbjegao smrt i s obitelji, pod pogibeljnim uvjetima, otputovao u Osijek. Nije to bio jedini put kad je smrti gledao u oči, no uvijek se našla neka požrtvovna osoba koja bi ga spasila", objašnjava nam Fabijan.

Povlačenje prema Bleiburgu

Budući da se situacija i u Osijeku svakim danom pogoršavala, Mato je odlučio svoju ženu i troje djece – Matu, Paulu i Josipa, poslati u Njemačku. Pritom je od koristi bilo to što mu je žena po nacionalnosti Njemica – domaća Švabica.

Fabijanov djed ostao je u Osijeku. Ponovno je dobio poziv u domobrane i taj put je služio kao stražar na željeznici. Kako su se gradu približavali partizani, povukao se u Zagreb, odakle je s vojskom i civilima otišao prema Bleiburgu. 

Budući da nije vjerovao Englezima, sumnjajući da će, suprotno njihovim jamstvima, sve Hrvate izručiti partizanima na istrebljenje, odlučio je pobjeći. 

Uspio je napustiti kolonu i sakriti se u šumi. Vidio je što se sve dogodilo onima koje su partizani zarobili – strijeljanja, mučenja i silovanja.

Bez poznanika

Mato se dao na pogibeljan i neizvjestan put tražeći svoju obitelj koja je bila smještena u nekom selu nedaleko od Berlina. Jedan seljak dao mu je civilnu odjeću kako se ne bi znalo da je bio vojnik.

Danju se skrivao, a noću hodao. I tako je njegova nevjerojatna pustolovina završila na željenom odredištu gdje je umjesto radosnog susreta s najmilijima doživio šok doznavši da su žena i djeca odvedeni u izbjeglički logor u Linz.

Ponovno je bio prisiljen na dugo putovanje u nemogućim uvjetima. Mjeseci su prošli dok konačno nije mogao zagrliti svoju ženu i djecu. Zajedno su proveli tri godine u izbjegličkom logoru. Ondje je rođeno 1948. i četvrto dijete – sin Ivo. Posredovanjem Crvenog križa obitelj je, kao i mnogi izbjegli Hrvati, uspjela dobiti useljeničku vizu za Argentinu.

Kada su stigli u Buenos Aires, boravili su u poznatom Hotelu de inmigrantes, u golemoj zgradi pokraj luke, koja je zapravo bila privremeno masovno prenoćište za useljenike s dvoranama pretrpanim krevetima na kat. 

Ondje su imali smještaj i hranu za samo tjedan dana i nakon toga svaki je useljenik bio prepušten sam sebi. Mato je morao što prije pronaći posao u nemogućim uvjetima bez poznanika i bez znanja španjolskoga jezika.

Bilo je tužnih i razočaravajućih trenutaka kad se sve činilo uzaludnim. No, ipak je pronašao sreću kod jednog Hrvata koji mu je ponudio neki fizički vrlo težak posao. Kad je Mato mogao prepješačiti dvaput Njemačku, onda je bio sposoban i za takve izazove.

"Svoju životnu priču djed mi je mnogo puta tijekom godina ispričao. Smatrao je da sam ja kao najstariji sin njegova najstarijeg sina predodređen da nastavim njegovu misiju", otkriva naš sugovornik.

Tvrtka najboljim radnicima

"Roditelji moje majke rodom su s otoka Hvara. Baka Mora Hure je iz Brusja. Djed Lucas Mihovilčević također je proveo duge godine kao izbjeglica. Uspio je pobjeći i doći do Argentine 1938. Tek nakon 15 godina ponovno su se našli supruga, on i dvije kćeri, a druge dvije nikad više nisu vidjeli. Moji roditelji upoznali su se u legendarnome hrvatskom klubu DOM u ulici Salta. Majka je pjevala u zboru, a otac je vodio sportsku sekciju i ujedno bio član hrvatske nogometne selekcije. U šezdesetima Dom je bio omiljeno sastajalište Hrvata. Subotom i nedjeljom ondje ih se znalo okupiti na tisuće", naglašava Fabijan.

Sva tri Matina sina i zet Milan Budak, Paulin suprug, zaposlili su se sedamdesetih godina prošlog stoljeća u tvrtki za montažu sustava klimatizacije i grijanja na čijem je čelu bio jedan Hrvat, Nakowski. 

On je prije umirovljenja odlučio tvrtku prepustiti svojim najboljim i najvjernijim radnicima – Makvićima i Budaku. Bio je to nevjerojatan dar Nakowskog. Tvrtka je od tada nosila ime Makvić & co. Prolazila je svakakve turbulencije – uspone i padove, kao uostalom i cijelo argentinsko gospodarstvo tih godina. 

Od 2005. poslovanje vodi Fabijan s partnerom. Njegov uvjet prilikom preuzimanja bio je da tvrtka dobije hrvatsko ime Hladan, unatoč tome što izvorni govornici španjolskoga tu riječ teško izgovaraju.

Hladan danas ima vrlo važnu ulogu u prodaji i montaži sustava klimatizacije, grijanja i ventilacije u Argentini. 

Tvrtka oprema i servisira mnoge stambene zgrade prema najvišim svjetskim standardima, hladnjače, tvorničke hale, banke, vatrogasne i policijske postaje, laboratorije, bolnice i operacijske dvorane, hotele – primjerice Sheraton u Buenos Airesu. Zapošljava stotinjak stručnjaka i montera – što stalno, što sezonski.

"Nakon 71 godinu ja sam bio prvi argentinski Makvić koji se vratio u domovinu. Kad sam stigao na granicu, počeo sam plakati i plakati. Moj sin je bio sa mnom. To nećemo zaboraviti ni on ni ja dok smo živi. To je bila velika emocija. Osjetio sam da sam ispunio želje svoga djeda i oca, kao da se zatvorio krug predugog puta moga djeda. On je izišao i nikada se nije mogao vratiti, a ni moj otac se nije mogao vratiti, kao ni njegova braća. Osjećao sam da sam došao u njihovo ime", ističe naš sugovornik.

Na pitanje hoće li zauvijek ostati u domovini, Fabijan odgovara: "Ja ću živjeti u Hrvatskoj, to je ono što je sigurno. To je moja odluka! Neće dugo potrajati. Želim proširiti djelovanje svoje tvrtke i na Hrvatsku. Ne znam još točno kada, ali ja dobro znam svoj posao i vjerujem da mogu uspjeti i u Hrvatskoj".


Carmen Vrljičak Verlichak 

Daniel Orsanic Daniel Orsanic Izbornik argentinske teniske reprezentacije ima hrvatske korijene, ali i tragičnu obiteljsku prošlost Buenos Aires Profesorica hrvatskog jezika Novu Kapelu zamijenila Buenos Airesom: Dolazak u Argentinu bio je veliki šok! Nino Kordić Nino Kordić Hrvat u Buenos Airesu: Nije baš jednostavno razmišljati o zimskim praznicima kada se nalazite na 35 Celzijevih stupnjeva

Elipso

  • radoznali:

    Pa i pravi hrvatski partizani su bili prevareni i nisu se borili za Hrvatsku nego za jugoslaviju i najgore izdali su svoj narod proganjali i ubijali istjerivali i da ne nabrajam . Na kraju ne bolji od ustaša. Zar nam ... prikaži još!am nije dosta ideologija pređimo u svijetliju budućnost.

  • Starotopoljanin:

    koji bljuvaci ovi partizanovci,kao da njihovi ocevi nisu domobrani ili ustase bili,a tako i cetnici,ali kada su osjetili da ustase,domobrani i cetnici gube oni odbacili subare i presli u partizance,i postali narodni heroji.apsurdno je to sto ta njihova klincurija danas ... prikaži još! pisu.da su kojim slucajem ovi pobijedili sta bi onda ovi radili i pisali,sramotno i jadno.

  • prigorka:

    ovakvih prica ima na tisuce,tko nije prosao taj put ,ne razumije,nitko nije pobjegao od dobra,vec od zla