Naslovnica Priče

Kad će Hrvatska poslati zrakoplove i autobuse po svoju dijasporu?

Bio sam vrlo žalostan što smo morali napustiti Dimbulah budući da sam se tamo osjećao vrlo ugodno i slobodno, a morao sam ostaviti i svog psa ljubimca koji je poslije uginuo od žalosti jer smo ga bili prisiljeni ostaviti našim susjedima
19. rujna 2017. u 15:22 0 komentara 3274 prikaza
Ante Tomašić
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/3

Moji su roditelji odlučili, nakon što sam pohađao jednu školsku godinu u Dimbulahu, zaposliti učiteljicu koja je trebala živjeti na našoj farmi i podučavati moju sestru, mene i djecu sa susjedne farme, koji su isto kao i mi bili hrvatskog podrijetla po svojem ocu. 

Propustili ste prve dvije priče o mom odrastanju u Australiji? Pročitajte ih u nastavku...

Dimbulah Težak kruh u Australiji Radije bih umrla gladna na svojoj Korčuli, nego ovdje živjela u najvećem izobilju Ante Tomašić Stazama australskog djetinjstva 'Sramio sam se govoriti na hrvatskom jeziku pa sam ocu odgovarao na engleskom'

Zvali su se kao i mi Tomašić, a njihov otac Jakov bio je, kao i moj, podrijetlom iz Smokvice. Zanimljivo je spomenuti da je jedan član te obitelji, moj vršnjak i školski prijatelj iz djetinjstva Vernard Tomašić.

Ta škola imala je samo petero učenika: moju sestru, mene i troje djece naših susjeda, obitelji Tomašić. 

Negdje polovinom 1948. godine, moji roditelji su odlučili prodati farmu i odseliti na jedno imanje šećerne trske blizu Cairnsa (Smithfield). 

Poslije sam shvatio da je to bio njihov prvi korak u odluci da napuste Australiju i da se vrate u Hrvatsku. 

Naš boravak u Cairnsu bio je privremen jer smo čekali dolazak broda kojim smo trebali otputovati u domovinu. 

Bio sam vrlo žalostan što smo morali napustiti Dimbulah budući da sam se tamo osjećao vrlo ugodno i slobodno, a morao sam ostaviti i svog psa ljubimca koji je poslije uginuo od žalosti, jer smo ga bili prisiljeni ostaviti našim susjedima. 

Mnogima u Dimbulahu bilo je žao što odlazimo jer su moga oca smatrali dobrim čovjekom i uglednim farmerom. Pokušavali su ga uvjeriti da ne napušta Australiju, navodeći da će time najviše naškoditi svojoj djeci. 

U to vrijeme Jugoslavija je bila komunistička zemlja po uzoru na Staljinov Sovjetski Savez, što su znali Australci. 

Tih nekoliko mjeseci boravka na farmi u Smithfieldu sestra i ja iskoristili smo za pohađanje jedne katoličke škole koja se zvala Mother of Good Council, Catholic Primary School.

Negdje početkom studenoga 1948. godine napustili smo Cairns i otputovali vlakom u Sydney. Tamo smo bili kod naše rodbine, sve do prvih dana siječnja 1949. kada smo se ukrcali na jedan jugoslavenski brod koji se zvao "Partizanka" i napustili Sydney. 

Brod je bio prepun iseljenika povratnika, većinom Hrvata, jer su Hrvati najviše napuštali svoju domovinu. Iseljenici, kako rekoh uglavnom Hrvati, diljem svijeta počeli su se masovno 1948. i 1949. vraćati u tadašnju Titovu Jugoslaviju. 

To raspoloženje napuštanja zemlje i povratka u stari kraj bilo je zahvatilo veliki dio iseljeništva u Australiji. 

Titova vlast vršila je vrlo spretnu i uspješnu promidžbu među iseljeništvom, obećavajući da će u novoj Jugoslaviji naći zemlju socijalne i nacionalne jednakosti. Tvrdili su da će nakon obnove porušene Jugoslavije to biti zemlja jednakih i bogatih ljudi. 

Među ljudima su kružile fotografije mladih u Jugoslaviji koji su odlučno i veselo pod zastavama i parolama odlazili na izgradnju pruga i tvornica. 

Tadašnja Jugoslavija slala je velike brodove "Partizanku" i "Radnik" u Novi Zeland, Južnu Ameriku i Australiju zbog prijevoza iseljenika u domovinu. 

Masovni odlazak "Jugoslavena", odnosno "Slava" kako su nas zvali u Australiji, privukao je pozornost tamošnje javnosti i tisak u Australiji počeo je pisati o toj pojavi. 

Izvjesni Luka Marković, koji je bio svjedok tih događaja, u svojoj knjizi "Pod suncem Australije", izdanoj u Zagrebu 1970. godine, bilježi neke napise iz tadašnjeg australskog tiska, kao na primjer, novinski članak pod naslovom: "Jesmo li mi krivi za iseljavanje Jugoslavena iz Australije?"

Uz taj članak bila je fotografija jednog našeg zemljaka, očito Hrvata, sudeći po imenu i prezimenu: "Bartol Gašpar teško je radio u Australiji deset godina. Jučer je ukrcao svoju prtljagu na 'Partizanku' i okrenuo nam leđa. Zašto?" 

Ili članak izvjesnog novinara J. Donovana koji piše: "Jugoslaveni su pretvorili močvare u plodnu zemlju, živjeli su svojim načinom života, a nas nisu uznemirivali. Trebali bismo pokušati da razumijemo i druge." 

"Njihova sposobnost da rade teške poslove dobro je poznata i priznata kod nas. Oni su išli u divljinu, pretvarali velika prostranstva prašume u plodnu zemlju i tu sebi stvarali domove. Nijedan posao za njih nije bio pretežak. Njihove žene su također imale znatnu ulogu u njihovu prosperitetu." 

Već na "Partizanki" pripremalo se putnike za povratak u komunističku Jugoslaviju. Brodski razglasi odjekivali su borbenim i revolucionarnim pjesmama, a mi djeca morali smo pohađati školsku nastavu i učiti pjesme o Maršalu Titu i slično. 

Nastavit će se...

 

Ante Tomašić

Mladi su otišli Hrvati iz Australije preko Facebooka doznali da se prodaje njihov dom Vladimir Jakopanec Staze Pismo Hrvata iz Australije ganut će vas do suza Mišo Lušić Mišo Lušić Večer prije odlaska u Australiju. O čemu su razmišljali?
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.