Dimbulah je grad uvučen u unutrašnjost sjeveroistoka Australije, u Queenslandu, prema kojem su se početkom prošlog stoljeća zaputili useljenici iz raznih zemalja privučeni velikim otkrićem zlata i povoljnim zemljištem za uzgoj.
Mjesto je maleno, sa stotinjak ljudi, a većina živi na mnogobrojnim okolnim imanjima. Broj mještana brzo opada. Prema podacima popisa stanovništva iz 2011., bilo ih je 1414, a prema najnovijem 1050.
Isto se događa s pripadnicima hrvatske zajednice. Tako danas hrvatskim jezikom govori 13 ljudi, za razliku od prethodnog popisa kada ih je bilo 32.
A kako je počela hrvatska priča u Dimbulahu? Plodna zemlja i početak sadnje duhana 1928. godine privuklo je mnoge naše iseljenike iz područja Imotske krajine, Hercegovine i Dalmacije.
U gradiću je 1982. otvoren Hrvatski dom, najmanji u Australiji, u koji su dolazili i pripadnici naše zajednice iz gradova Cairnsa i Mareebe. Služio je vjerno mnogo godina.
Međutim, kao što je popis stanovništva pokazao, mladi su svoju budućnost prepoznali u velikim središtima. Većina ih je odselila, a ona čeljad koja je ostala i brinula o domu obolijeva i stari.
Tako je šira australska hrvatska zajednica nedavno preko Facebooka doznala da se Hrvatski dom u Dimbulahu prodaje. Nije razlog u financijskim poteškoćama jer nema nikakvih dugova.
Mnoge emotivne poruke pokazale su koliko je značio onima koji su se rodili i rasli u tom gradu. Linda Matija smatra da ga treba pretvoriti u muzej koji bi prikazao stoljetnu povijest naših ljudi i dati općini na održavanje jer je pripadnika zajednice u gradu sve manje.
Ako se klub raspusti, bit će kao da Hrvata tamo nikada nije ni bilo. A njihovi preci u njega su uložili dušu i srce. Naime, prema australskom zakonu, kad se prodaju domovi etničkih zajednica, zarada ne ostaje članovima nego mora ići u humanitarne svrhe ili ustanovi sličnog djelovanja.
Predrag Drago Simunovich odgovorio je kako je teško prihvatiti vijest s obzirom na toliko dobrih i prelijepih uspomena vezanih uz dom.
Hrvatski centri stvarani su uglavnom dobrovoljnim radom i od zajednice darovanim sredstvima. Krediti su se vraćali redovno. U njima se veselilo, slavilo i tugovalo. To su mjesta gdje se i usput svraćalo kako bi se sreli prijatelji. U njima se sakupljala pomoć za Hrvatsku, naročito za vrijeme Domovinskog rata.
Naši ljudi nisu bili najveća etnička skupina u Dimbulahu, ali su bila jedina koja je imala svoj dom i zahvaljujući gostoprimstvu u njega su dolazili i pripadnici mnogih drugih zajednica.
Luka Budak, ravnatelj Centra za hrvatske studije na Sveučilištu Macquarie u Sydneyu, svoj najnoviji blog posvetio je toj temi. Opisuje kako se organizacije koje se nađu u takvoj situaciji mogu ujediniti sa sličnim udrugama.
Tako je, navodi dalje, dobar primjer bilo spajanje Hrvatskog kluba Jadran – Hajduk s Hrvatskim klubom Kralj Tomislav u Sydneyu. Kad je prvi bio prodan, zarada je ostala i služila hrvatskoj zajednici.
S obzirom na to da ne postoji hrvatski klub ili dom sličnog sadržaja u blizini Dimbulaha, predlaže da zarada od prodaje doma ide u Hrvatsku znanstvenu zakladu Australije kako bi se mogla davati školarina pripadnicima mlađeg naraštaja naših iseljenika.
"Ako želimo ovdje sačuvati hrvatski identitet, moramo uložiti u obrazovanje naših mlađih naraštaja", naglasio je.
Naime, godine 1983. uspostavljena je katedra hrvatskog jezika na sveučilištu Macquarie u Sydneyu. Studij, koji se u međuvremenu proširio i na povijest, financira se od djela školarina, a najviše preko Hrvatske znanstvene zaklade u Australiji koju sufinanciraju hrvatska zajednica i Vlada Republike Hrvatske.
I da zaključimo s reakcijom Olge Klaricich na spomenuti blog: "Vidjet ćemo kako će završiti priča. Ja bih voljela da se novac da Zakladi za školovanje mladih. Dom je darovao puno lijepih uspomena, ne samo našim ljudima nego i svim nacijama koje ovdje žive. Bio je košnica raznih aktivnosti. Nažalost, mladi su krenuli svojim putem. Mi ostali sporije se snalazimo. Želim čestitati svim prošlim članovima na njihovoj posvećenost zajednici i velikom srcu koje su imali za nju".
Preostaje nam vidjeti što će članovi društva odlučiti na svom skupu.
Dimbulah je mali gradic okruzen farmama manga u zadnje vrijeme a prije farmama duhana. Od kada se ne uzgaja duhan koji je bio profitabilan mladi su poceli odlaziti u velike gradove, tako da su ostajali samo stariji. U zadnje vrijeme su I oni prodali svoje farme I presli zivjeti u Mareebu ili u Cairns. U Hrvatski Dom nitko vise ni ne zalazi tako da nema svoju svrhu kao prije. Malo tko od mladjih je uopce I ostao u tim krajevima. Kako nije bilo puno Hrvata tako ni djeca nisu naucili Hrvatski kao recimo u Sydneyu ili Melbourneu gdje su Hrvatske zajednice velike I gdje su djeca imala priliku da se upoznaju sa drugim Hrvatima.. Ti potomci su uglavnom ozenjeni I udati sa drugim Austracima koji govore samo Engleski I Hrvatstvo se pomalo zaboravlja. Recimo da u slijedecih 10 godina mozda nece vise biti niti jedna osoba koja je kao emigrant dosla iz Hrvatskih krajeva. Nazalost u Dimbulah I Mareeba ce u skoroj buducnosti nestati Hrvatsko ime.