Naslovnica Priče

Radije bih umrla gladna na svojoj Korčuli, nego ovdje živjela u najvećem izobilju

Moj otac je 1930. godine doveo svoju ženu i dvije kćeri iz Hrvatske koje su tada imale samo sedam, odnosno devet godina. Zanimljive su njihove priče o tim prvim danima života na farmi Dimbulah. Za njih je dolazak u pustoš bio veliko razočaranje i jako su žalile što su napustile svoj rodni otok Korčulu
13. kolovoza 2017. u 10:04 2 komentara 7370 prikaza
Dimbulah
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/4

U lipnju 1993. godine sjedio sam u zrakoplovu Boeing 747 tvrtke Qantas koji je letio iz Singapura za Sydney. Preostalo je još bilo tri sata leta. Sjedio sam zaokupljen mislima, uzbuđen i zabrinut.

Mladi su otišli Hrvati iz Australije preko Facebooka doznali da se prodaje njihov dom

Uzbuđen, jer se nakon više od 44 godine ponovno vraćam u Sydney iz kojega sam kao desetogodišnjak krenuo brodom s roditeljima prema Europi, u državu koja se zvala Jugoslavija. 

Navirala su sjećanja na djetinjstvo provedeno na jednoj farmi u blizini malog gradića Dimbulaha u pustoši sjeverne Australije. Nisam se mogao osloboditi osjećaja zabrinutosti, jer nisam dolazio kao turist već kao imenovani konzul nove države, Republike Hrvatske, na službi u Melbourneu. 

Trebalo je u 54. godini života započeti raditi sasvim novi posao u odnosu na onaj koji sam do tada obavljao. Razmišljao sam kako će me prihvatiti brojna hrvatska zajednica u Australiji kao hrvatskog konzula, te kako će me prihvatiti zemlja mog rođenja i djetinjstva koju sam toliko želio vidjeti. 

Upućen sam na službu zbog hrvatske zajednice kojoj sam i sam prije više od 40 godina pripadao. Tada smo za Australce bili Jugoslaveni odnosno Slavi.

Rođen sam 15. siječnja 1939. godine u bolnici u Mareebi, gradiću nedaleko od Cairnsa u sjevernoj Australiji od hrvatskih roditelja, majke Marije i oca Ante, rođenih u mjestu Smokvici na otoku Korčuli. 

Otac mi je napustio rodni otok i otišao u Australiju 1923. Teške gospodarske prilike prisilile su ga na to. Bila je to uobičajena sudbina ljudi iz tih krajeva Hrvatske koji su morali napuštati svoj kraj da bi negdje pokušali stvoriti novi život i ekonomski pomagati svoju rodbinu koja je ovisila o toj pomoći.

Često su stariji članovi obitelji odlučivali tko će od sinova ili braće otići u "svit" i svojim radom pomoći vratiti dugove domaćinstva, sagraditi novu kuću...

Svi bi odlazili uvjereni kako je to privremeno i da će se nakon što zarade neki novac brzo vratiti kući. Taj privremeni odlazak produžio bi se na trideset godina odsustva iz svog doma, a mnogima je to bilo i definitivno zbogom najmilijima i rodnom kraju.

Moj otac je imao namjeru ići u Sjedinjene Američke Države, ali kako nije uspio pribaviti potrebne dokumente, otputovao je u Australiju, jer mu je jedan poznanik, koji je već bio u toj zemlji, osigurao potrebne isprave i jamstva. 

Kao i mnogi drugi doseljenici u tim vremenima, dobio je posao u okolici Cairnsa kao sjekač trske. Prema njegovu pričanju, a i sjećanjima drugih, bio je to vrlo težak posao kojega su mogli raditi vrlo izdržljivi ljudi, uglavnom Hrvati i Talijani, odnosno oni koji nisu mogli naći neko drugo zaposlenje. 

Radilo se od ranog jutra do kasno u noć u teškim tropskim klimatskim uvjetima, i bili su sretni da uopće imaju bilo kakav posao. Otac mi je pričao da prvih tjedana nakon takvog rada nije mogao spavati od bolova u rukama i groznice koja ga je po noći tresla. Ujutro se moralo bez obzira na to krenuti rano na posao, jer su drugi spremno čekali na priliku da uskoče umjesto posustalog. 

Radili su pošteno i punom snagom, jer su tako bili odgajani kod kuće. "Budi pošten i pošteno radi", to su često bile riječi njihovih najbližih pri ispraćaju i rastanku. 

Na rodnom otoku mog oca preziralo se neradnike, a poštivalo radišne ljude. Sve što nije bio rezultat teškog rada, nije kod tih ljudi izazivalo neko poštovanje. 

Nakon nekoliko godina teškog rada na farmama šećerne trske, otac je odlučio kupiti jednu parcelu zemlje i započeti s uzgojem duhana. I danas grad spominje njega i izvjesnog Jacka Ercega kao prve koji su počeli uzgajati duhan u okolici Dimbulaha, barem kada je u pitanju dolazak Hrvata u taj kraj. 

Prema njegovu pričanju, prvih mjeseci u "bushu" nedaleko od Dimbulaha živio je u jednom šatoru s nekim Talijanom i počeo krčiti zemlju kako bi je pripremio za uzgoj duhana. Tada je gradić s okolicom zaista bio pionirska zemlja, zemlja busha i zmija.

Nekoliko godina nakon što je moj otac napustio domovinu, njegovim stopama i uglavnom uz njegovu pomoć krenuli su u Australiju njegovih četvero braće i dvije sestre. 

Neki od njih doveli su svoje žene i djecu iz domovine, a neki su ondje osnovali obitelj, tako da danas skoro svi Tomašići od koje potječe moj otac žive u Australiji. U Smokvici nema više nikoga.

Moj otac je 1930. godine doveo svoju ženu i dvije kćeri iz Hrvatske koje su tada imale samo sedam, odnosno devet godina. Zanimljive su njihove priče o tim prvim danima života na farmi Dimbulah. Za njih je dolazak u pustoš bio veliko razočaranje i jako su žalile što su napustile svoj rodni otok Korčulu.

Njihova majka, vrlo nježnog zdravlja, koja je teško podnosila klimu North Queenslanda i uvjete života u pustoši Dimbulaha, umrla je nakon nekoliko godina, pa se moj otac, ostavši usamljen s dvije male kćeri, bio prisiljen vratiti u Hrvatsku 1937. godine.

Tada je oženio moju majku, Mariju. Zajedno su otišli u Australiju 1938. na farmu u Dimbulah. Ja sam se rodio, kako sam već spomenuo, 1939. godine, a moja mlađa sestra Olga 1941.

Moja prva sjećanja na neke događaje i zgode iz djetinjstva navode me na zaključak da su to bile godine Drugog svjetskog rata. Sjećam se vojnika u Dimbulahu i Mareebi, koji bi nama djeci davali bombone, i preleta ratnih zrakoplova preko naše farme koji su vjerojatno letjeli u Novu Gvineju. 

Da su to bila vremena Drugog svjetskog rata sjećam se i po tome što me stric jednom uzeo u krilo i upitao: "Ante mali, kada ćemo u stari kraj?" On je odmah sam i odgovorio na svoje pitanje: "Kada završi ovaj rat".

Govorio sam hrvatskim, jezikom svojih roditelja. Bio je to moj prvi jezik. Engleski sam naučio poslije, u školi.

Roditelji su radili vrlo teško na farmi, a sestra i ja smo pomagali tijekom lakših poslova. Inače, uzgajanje duhana u tim krajevima i u tim vremenima bilo je jednako naporan posao kao i onaj na farmama šećerne trske. 

Kako je urod duhana ovisio o tome hoće li i kada pasti kiša, to je trebalo, ako kiša ne bi pala točno u određeno vrijeme, kantama nositi vodu i zalijevati svaku biljku posebno. Trebalo je i mnoge druge poslove ručno i uz veliki napor raditi oko duhana.

Igrali smo se po bushu i pravo je čudo kako nismo nikada nagazili na zmiju kojih je zaista tada bilo mnogo. U to vrijeme, na farmama Dimbulaha nije bilo električne energije, asfaltiranih cesta, telefona niti tekuće vode. Živjelo se na vrlo primitivan način. Navečer su se koristile petrolejske lampe.

Znali su navečer dolaziti mojim roditeljima prijatelji i poznanici i pomagati sortirati duhan. Naši susjedi farmeri bili su većinom Hrvati iz južnih dijelova Hrvatske. Sjećam se njihovih prezimena: Pecotić, Buljubašić, Jelavić, Riđo, Erceg, Stanković, Salečić, Baničević, Fabris, Tomašić, Urlić, Šimić...

Kao dijete sa zanimanjem sam slušao njihove priče iz stare domovine. Kako to čine i danas, tako su i u tim vremenima doseljenici Hrvati uvijek pričali o svom starom kraju.

Znali su se lijepo kod nas proveseliti, zajedno zapjevati hrvatske pjesme, pa su često dolazili na našu farmu u takvim prigodama i drugi farmeri koji nisu bili hrvatskog podrijetla, uživajući u veselom raspoloženju. 

Znala se tada i moja majka razveseliti i od srca smijati šalama i dosjetkama veselog društva. Nju je jako mučila nostalgija za svojim rodnim krajem. Ona zapravo nikada nije prihvatila Australiju i često je znala reći da bi radije umrla gladna na svojoj Korčuli, nego ovdje živjela u najvećem izobilju. Nije govorila engleski, za razliku od mojega oca koji ga je vrlo dobro znao i odlično se snalazio u toj zemlji. 

Znao je i on ponekad, vrlo umoran od napornog rada, kleti zlu sudbinu što je morao doći u ovu zemlju i tako naporno raditi. Tada bi govorio da je ovo zemlja za one koje je Bog napustio i odlučio kazniti. No, to bi ga brzo prošlo, jer je bio vrlo uporan i pun životnog optimizma. Inače, bio je povučen i nenametljiv čovjek.


Nastavit će se...


Ante Tomašić

Darveniza Bros Excelsior Vineyard Priča tjedna Naš dopisnik na zapuštenom imanju: Je li ovdje živio Hrvat koji je dizajnirao australski grb? Mario Dešpoja Kao u filmu Kako je Hrvat pobijedio na australskom kvizu. Posljednje pitanje moglo bi vas iznenaditi Vladimir Jakopanec Staze Pismo Hrvata iz Australije ganut će vas do suza

Elipso

Pogledaj sve komentare
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.