Moja Hrvatska
Naslovnica Vijesti

Zanimljiva monografija o Hrvatima iz Urugvaja

Masovnije doseljavanje Hrvata u Urugvaj zabilježeno je od 1924. do 1936. godine, uočava pisac i počasni konzul RH iz Montevidea Eduardo R. Antonich. Unatoč nedaćama useljeničkog života, Hrvati, među kojima su i Hercegovci, nikada nisu okrenuli leđa rodnoj grudi
09. srpnja 2021. u 14:16 0 komentara 132 prikaza
Foto: Arhiva Hrvatskog doma, Montevideo
Pogledajte galeriju 1/3

Jedinstvena monografija „Hrvatska i Hrvati u Urugvaju“, autora Eduarda R. Antonicha, objavljena je ovih dana u Zagrebu u sunakladničkom pothvatu AGM-a i Hrvatske matice iseljenika, čiji ravnatelji Stjepan Bekavac i Mijo Marić potpisuju predgovor. Izvorno Antonichevo historiografsko djelo „Croacia y los croatas en Uruguay“, tiskano prije petnaestak godina, s pravom je dočekalo svoje hrvatsko izdanje, bogato ilustrirano dosad neobjavljenim fotografskim zapisima jednog od pionira iseljeničke fotografije Srećka Dumića.

izbor između 21 djevojke Izabrane najljepše Hrvatice u narodnoj nošnji izvan Hrvatske

Monografiju, izišlu u sklopu prestižne AGM-ove biblioteke Res Gestae, prevela je sa španjolskoga jezika Željka Lovrenčić. Građa knjige opsega 248 stranica velikog formata, raspoređena u sedamnaest poglavlja, znatno pridonosi razumijevanju višedesetljetnog života i stvaralaštva naraštaja hrvatskih useljenika u Istočnu Republiku Urugvaj (República Oriental del Uruguay), ali i skidanju ideološke stigme s tamošnje hrvatske emigracije burnog XX. stoljeća. Danas u toj zemlji živi oko pet tisuća ljudi hrvatskih korijena. Pisac i pravnik Antonich razborito iščitava hrvatsku povijest novoga vijeka u njezinu svjetskom kontekstu, napose povijest iseljeništva u borbi za rješenje tzv. hrvatskog pitanja uz njezine odjeke u hrvatskim zajednicama zemalja Južne Amerike od 1918. do 1991. godine. Autor pregledno otkriva problematiku kulturnog naslijeđa pionira hrvatskog useljeništva u Urugvaj, posebice njihove periodike i arhivske građe iseljeničkih urugvajskih organizacija, dok u globalnim ključnim povijesnim procesima biva usredotočen na hrvatsku političku povijest XX. stoljeća, ali i izazove naše nacije suvremenog doba nakon pada komunizma u Europi (1989.).

Stilska usklađenost

U tom smislu Antonich znakovito naslovljava pojedina poglavlja svoje knjige: 1. Tragovima pionira; 2. Iseljavanje i Urugvaj kao cilj; 3. Od stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca do atentata u Skupštini; 4. Smrt Stjepana Radića i osnivanje Hrvatskog doma u Montevideu; 5. Domobrani i prisutnost ustaša u Urugvaju; 6. Hrvati na jugoslavenskoj liniji: Kulturno društvo jugoslavenskih useljenika „Bratstvo“; 7. Institucionalizacija vjerskih aktivnosti: stvaranje Hrvatske katoličke zajednice; 8. Srpska diktatura jugoslavenskog kralja Aleksandra i patnja hrvatskog naroda; 9. Pogled iz Urugvaja na Nezavisnu Državu Hrvatsku; 10. Hrvatsko useljeništvo i njihov „stari  kraj“; 11. Međusobna pomoć i prinosi domovini; 12. Društvene, kulturne i sportske aktivnosti hrvatske zajednice Urugvaja; 13. Kriza Informbiroa: posljedice prekida veza između Tita i Staljina; 14. Tisak i radio Hrvata u Urugvaju; 15. Vrebanje diplomacije; 16. Veze između hrvatskih udruga u Urugvaju: dugi i teški put prema razumijevanju, te posljednje poglavlje: 17. Od „bratstva i jedinstva“ do hrvatske neovisnosti.

Proučivši dostupne izvore o iseljeništvu od prvoga urugvajskog Hrvata Bračanina Šimuna Matulića naovamo u domaćim i stranim arhivima, autor Antonich ispisuje nepristrano historiografsko štivo čija se stilska odlika očituje u sretnom spoju znanstvene akribije s publicističkim diskursom, nastojeći da u svjedočanstvima iseljenika pronađe motive za zaključke te da na temelju dokumentacije progovori o vremenu najmasovnijeg selilaštva u Urugvaj s europskoga kontinenta (počevši od osamdesetih XIX. st.) tijekom rane industrijalizacije pa sve do početaka globalizacije. Na taj način autor je u knjizi stvorio uravnoteženu metodologiju, koja s podjednakom znatiželjom gleda na značajke velikih povijesnih epoha čovječanstva i ondašnju ulogu na južnoameričkim tržištima rada siromašnih hrvatskih težaka, radnika i pomoraca - koji su iz povijesnih hrvatskih zemalja (pretežno iz dalmatinskoga priobalja) odlazili u Ameriku – redovito s mišlju da će se jednog dana vratiti imućniji u domovinu. Zaključuje kako najveći broj Hrvata u Urugvaj stiže nakon Prvoga svjetskog rata, točnije između 1924. i 1936. godine.

VESELJE 150 UČENIKA Hrvatska dječja škola u Veleposlanstvu RH u Beču obilježila kraj 19. školske godine

Pečalbarska drama

Studiozno Antonich prati običnoga hrvatskog pečalbara u vremenskom odsječku malo manjem od stotinjak godina, tumačeći etape rješenja hrvatskog pitanja krajem drugog tisućljeća dok je Hrvatska bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije te prve i druge Jugoslavije, uzroke hrvatskog jugoslavenstva (Supilo, Trumbić…), iseljeničku potporu postupnoj hrvatskoj nacionalnoj integraciji, kao i proces rekroatizacije 1990-ih onih naših iseljeničkih zajednica koje su se davno odselile kada Lijepa Naša nije bila suverena država niti subjekt međunarodnog prava. Poglavlja su mu opremljena iscrpnim bilješkama, ilustrirana preslikama izvornih dokumenata (autor ih je istraživao gotovo pet tisuća) koji dočaravaju hrvatsku južnoameričku dijasporu, čiji se treći i četvrti naraštaj ubrzano penje s radišnošću i fakultetskim obrazovanjem na društvenoj ljestvici Urugvaja. Argumentirano izdvaja vodeće figure političkoga i kulturnoga života hrvatskog iseljeništva poput predsjednikā tamošnjih hrvatskih društava iz Montevidea među kojima su najzastupljeniji čelnici Hrvatskog doma, Hrvatskog domobrana, „Bratstva“, Hrvatske katoličke zajednice, Naše tamburice, radijskog programa, kao i nastave hrvatskoga jezika…

Od bespuća do samostalnosti Hrvatske

Vremenski luk ove dosad neobrađene useljeničke hrvatske zajednice iz Južne Amerike zatvara se pričom o svim urugvajskim Hrvatima koji su pridonijeli priznanju Republike Hrvatske od Urugvaja 16. siječnja 1992., dok se otvara pustolovnim zgodama o spomenutome prvome Hrvatu u Urugvaju iz Postira s otoka Brača koji je upisan u tamošnje arhive kao Simón Matulich početkom XIX. stoljeća. Njegova obiteljska loza imala je među unucima jednog od najuglednijih urugvajskih liječnika dr. Teodora Vilardebóa, sina Matulićeve jedinice Martine i Miguela Antonija Vilardebóa. Nakon studija u Barceloni i Parizu (1847.), Šimunov unuk vraća se iz Europe u Urugvaj i liječi epidemiju žute groznice od koje i sam umire deset godina kasnije (1857.). Knjiga izlazi prigodom 70. obljetnice suradnje Hrvata iz Urugvaja i Hrvatske matice iseljenika.

Procesi kroatizacije

Spomenimo, u razdoblju od 1924. do 1936. stariji hrvatski doseljenici naseljavali su unutrašnjost Urugvaja i bavili se poljoprivredom, dok su se novije pridošlice useljavale u glavni grad Montevideo ili njegovu bližu okolicu, radeći u industriji, trgovini ili javnim službama. Stigavši iz Dalmacije, Istre, Hrvatskog primorja, jadranskoga otočja, Dalmatinske Zagore, Hercegovine ili pak Boke Kotorske,  naselili su, uz Montevideo, i mjesta Cochillas (radnici u kamenolomima), te naselja Colonia i Carmelo gdje su se bavili pomorstvom i bili vlasnici jedrenjaka te ugostiteljskih objekata. Iseljenici su uglavnom podrijetlom bili iz ruralnih krajeva. Dio njih bavio se poljoprivredom, neki pomorstvom, a najviše poslovima u građevinarstvu, preuzevši na kraju i poslove vezane uz trgovinu. Hrvatska nacionalna ideja braće Radića, koja je zahvatila sve slojeve naroda u prvoj polovici XX. stoljeća, uspjela je ukorijeniti nešto što bi se moglo nazvati modernim hrvatskim identitetom u svim segmentima hrvatskog društva, uključujući i našu zajednicu u Urugvaju, koja ondje osniva 28. IV. 1928. Hrvatski dom u Montevideu koji je postao najbrojnije i najutjecajnije tamošnje hrvatsko iseljeničko društvo. Autor u knjizi iznosi vrlo vrijedne do sada neobjavljene činjenice o osnivanju ovoga važnoga iseljeničkog društva, koristeći izvore prve vrste (Zapisnike društva i dokumente Ministarstva obrazovanja i kulture). Atentat na vodstvo HSS-a i smrt Stjepana Radića postala je uporišna točka njihova zajedništva, pripadnosti i svrhe postojanja. Stjepan Radić bio im je uzor i moralna vertikala. Nova nada rađa se 1989. kada u domovini Franjo Tuđman osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu, koja se proširila kao nacionalni pokret za hrvatsku državnu samostalnost u matičnoj zemlji, kao i u iseljeništvu. HDZ osniva svoje ogranke diljem svijeta, uključujući ogranak HDZ-a u Montevideu koji je utemeljen 1990., a koji će zajedno s ostalim hrvatskim društvima iz Montevidea kod tadašnjega urugvajskog ministra vanjskih poslova dr. Héctora Grosa Espiellea pokrenuti postupak za priznanjem nove hrvatske države. Hrvatski dom 1991. godine povukao se iz Koordinacijskog odbora jugoslavenskih institucija i povezao se ponovno s Hrvatskom katoličkom zajednicom. Oba društva organizirala su tijekom Domovinskoga rata vjerske, kulturne i humanitarne priredbe za pomoć obiteljima poginulih u Domovinskome ratu.

Iz bogatog društvenog i kulturnog života Hrvata u Urugvaju, 1930-ih | Autor : Arhiva Hrvatskog doma, Montevideo Foto: Arhiva Hrvatskog doma, Montevideo Iz bogatog društvenog i kulturnog života Hrvata u Urugvaju, 1930-ih

Hrvatska dijaspora u Urugvaju odigrala je važnu ulogu kako u materijalnoj tako i u moralnoj potpori domovini predaka, a pojedini iseljenici odnosno njihovi potomci uključili su se kao dobrovoljci Domovinskoga rata. „U ovoj knjizi na primjeru hrvatske iseljeničke zajednice u Urugvaju vidljiva je dinamična priroda etničkog identiteta sklonog stalnom redefiniranju“, ocjenjuje recenzentica dr. sc. Marina Perić Kaselj. „Kroz povijesni prikaz iseljeničke zajednice autor problematizira različite oblike kolektivne identifikacije iseljenika: Slaven/Hrvat, Jugoslaven, pri čemu je između njih nerijetko dolazilo do međusobnog nadopunjavanja. Biti Jugoslaven, Hrvat, opcije su koje je iseljenik hrvatskog podrijetla odabrao rukovodeći se situacijskim momentom. Na etničku identifikaciju iseljenika izravno je utjecala društveno-politička situacija u zemlji podrijetla i način na koji je ona predstavljena i shvaćena od lidera hrvatske iseljeničke zajednice. Dominantnu poziciju u iseljeničkoj zajednici u Urugvaju od osnutka Hrvatskog doma imala je neizbježno koncepcija politike Stjepana Radića. Unatoč prihvaćanju jugoslavenske opcije i legitimiziranjem jugoslavenske države od strane iseljenika, poglavito članova Hrvatskog doma, nakon Drugoga svjetskog rata hrvatstvo i jugoslavenstvo nikada nisu niti bile isključive već kumulativne kategorije. Kao što se saznaje iz knjige, za vrijeme Domovinskoga rata i nakon proglašenja neovisnosti i osnutka Republike Hrvatske započeo je proces kroatizacije i danas je u Urugvaju iseljenička zajednica kroatizirana. Ova knjiga pruža nam nova saznanja i horizonte te predstavlja veliki doprinos za daljnje istraživanje povijesti hrvatske iseljeničke zajednice u Urugvaju.“ Recenzentica Perić Kaselj preporučuje knjigu i stručnjacima i laicima, počevši od znanstvene do najšire čitateljske javnosti.

O Hrvatskoj katoličkoj zajednici iz Montevidea

Podsjetimo, sedmo je poglavlje (str. 104 – 118.) posvećeno „Institucionalizaciji vjerskih aktivnosti i stvaranju Hrvatske katoličke zajednice“, čiji je najdugovječniji voditelj bio fratar Bonifacio Šipić, nastanjen u Montevideu. Antonich pojašnjava kako masovni val hrvatskih useljenika dolazi u Urugvaj, kada je urugvajsko društvo već duboko u procesu sekularizacije koji je u toj južnoameričkoj zemlji trajao šest desetljeća, između 1870. i 1930. U taj liberalizirani i sekularizirani Urugvaj stiže početkom 20. stoljeća veliki kontingent hrvatskih useljenika koji su živjeli u državi i društvu u kojemu je vjerska aktivnost bila snažno ukorijenjena u njihov svakodnevni život. Činjenica da najveći dio tih useljenika nije bio građanskog podrijetla nego su potjecali iz ruralnih sredina i iz malih sela gdje je postojala snažna veza između seljaka vjernika i župnika,  zahtijevala je od njih veliki napor pri uklapanju u model društva koji je od došljaka zahtijevao napuštanje njegova izvornoga identiteta (vjerskog, etničkog, lingvističkog, kulturnog itd.). Ta je sekularizacija svakim danom sve više obuhvaćala hrvatsku zajednicu koja je, „kao dvije svete relikvije što ih je ljubomorno čuvala kao nasljeđe za svoju djecu i za hrvatski narod, nastojala sačuvati daleko od domovine - hrvatsko ime i odanost Bogu“, opisuje Antonich. U dvorani župne crkve Božanske providnosti koja se nalazila u ulici Dionisio Coronel u srcu poznate montevideanske četvrti La Teja, 19. srpnja 1936. održava se osnivačka skupština Hrvatske katoličke zajednice. Upravo na tom mjestu do 1939. godine održavat će se sjednice njezine Uprave te liturgijska slavlja. Nakon te godine misna slavlja i okupljanja odvijat će se u njenome društvenom sjedištu u ulici Las Aromas 579, koja se danas zove Ulica Hrvatska. Osnivanje HKZ u Urugvaju, iz Hrvatske su pozdravili zagrebački nadbiskup dr. Anton Bauer i vođa Hrvatske seljačke stranke dr. Vladko Maček čija su pisma jako ganula hrvatske iseljenike. Potporu djelovanju HKZ pružile su neke od najstarijih obitelji hrvatskih useljenika u Urugvaj: one Francisca Rocca, Enriquea Lussicha, Judana Vidovića i doktora Artura Lussicha, Pedra Martinčića, Rubéna Kuzmanića i Orestesa Vidovića. Hrvatska katolička zajednica kao geslo uzima stari slogan: „Za krst časni i slobodu zlatnu“.  Unatoč činjenici da su hrvatski misionari koji su živjeli u Buenos Airesu i kojima je na čelu bio fratar Leonardo Rušković, u pismu upućenom urugvajskoj Hrvatskoj katoličkoj zajednici predložili da joj svetac zaštitnik bude blaženik Nikola Tavelić, odlučeno je da će to biti „sveta djevica Marija – kraljica Hrvata“. Za počasnog predsjednika Zajednice imenovan je Ivan Kuehr, a prvu Upravu sačinjavali su: predsjednik Ivan Soldo, dopredsjednik Lovre Planinić; prvi i drugi tajnik Ante Planinić i Anton Farčić; blagajnik Nikola Soldo i zamjenik blagajnika Anto Pehar. Članovi Uprave bili su: Stjepan Bradvica, Jozo Miličević i Ivan Miletić. Nadzorni odbor sačinjavali su: Ilija Buljan, Toma Šaravanja i Anton Miletić.

SURADNJA Veleposlanik Glunčić s dogradonačelnikom Beča o integraciji i hrvatskom jeziku

Ne računajući Ivana Kuehra, koji je rođen u Zagrebu – svi spomenuti dužnosnici bili su rodom iz Hercegovine, područja koje se tijekom povijesti istaknulo kao jedna od najvećih i najdublje ukorijenjenih tvrđava katoličke vjere i obrane hrvatskoga nacionalnog osjećaja. Dana 4. rujna 1938., velikodušna gesta jednoga useljenika iz Makarske, Franje Roka (Francisca Roccoa) omogućila je da HKZ nabavi namještaj u sjedištu Hrvatske katoličke zajednice, otkriva autor knjige Antonich u Nacionalnom arhivu u Montevideu, a potom naši skromni iseljenici kupuju dvije parcele upisane pod brojevima 50.850 i 50.851 koje se nalaze u četvrti Floresta, u ulici Las Aromas, na križanju s ulicom Las Violetas. Posjed se sastojao od prostranog terena od tisuću tristo metara kvadratnih sa skromnom građevinom. Ona će u idućim godinama biti proširena i prilagođena potrebama djelovanja ove Hrvatske katoličke zajednice. Prvi statut Hrvatske katoličke zajednice u Urugvaju odobren je na skupštini održanoj 3. siječnja 1941. Odlukom urugvajske vlade od 12. svibnja 1941. koju je potpisao Alfredo Baldomir, Zajednici se priznaje pravni status i odobrava njegov statut.

HKZ je među hrvatskim udrugama u Urugvaju prva uvela pružanje liječničke pomoći svojim članovima. Ona je provedena u praksi jer je nekoliko liječnika hrvatskih korijena bilo zaduženo za brigu o vjernicima okupljenim oko Hrvatske katoličke zajednice.

Premda je u HKZ društvena i kulturna aktivnost bila prilično razvijena, najvažniji joj je vjerski život. Prvi hrvatski svećenik koji će ondje voditi euharistijska slavlja za članstvo HKZ-a bit će Leonardo Rušković, član franjevačke provincije Svetog Jeronima, koji je živio u Argentini od 1929. godine. Sa zadaćom da se brine za hrvatsku zajednicu u Južnoj Americi, Rušković će sudjelovati u vjerskim svečanostima te zajednice početkom tridesetih. Od 1935., vjerske je svečanosti predvodio hrvatski svećenik Blaž Štefanić. Taj franjevac koji je bio jako aktivan u zakladi Instituta kardinal Stepinac (okrug Buenos Aires) bio je glavna karika u organizaciji dolaska hrvatskih iseljenika nakon Drugoga svjetskog rata, između 1946. i 1948. godine, u Argentinu kao i ostale južnoameričke zemlje. Bez narušavanja veza koje su postojale između Hrvatske katoličke zajednice u Urugvaju i one hrvatskih misionara nastanjenih u Buenos Airesu, Zajednica je redovito održavala tijesne veze s urugvajskim crkvenim vlastima. Dana 12. veljače 1938., skupština članova HKZ za svoga zemaljskog pokrovitelja odabire tadašnjega montevideškog biskupa dr. Juana Francisca Aragonea, a njega nasljeđuje  monsinjor dr. Antonio María Barbieri, prvi i jedini urugvajski kardinal. Hrvatski useljenici nisu bili zadovoljni zbog činjenice da su naši svećenici u Montevideu boravili samo povremeno. Zbog toga se 1948. u tome gradu nastanjuje franjevac Bonifacio (Bono) Šipić, koji će ondje ostvariti impresivnu misionarsku službu budući da je kao svećenik i nekadašnji župnik u hrvatskome mjestu Tučepi, imao nesvakidašnje duboko razumijevanje za naše (e)migrante koji su trbuhom za kruhom, siromašni i bez znanja španjolskoga jezika, odselili u tu daleku zemlju. Bonifacio Šipić je kao poveznica unutar hrvatske zajednice, trideset godina obnašao jako značajnu ulogu. Povremeno je posjećivao brojne naše obitelji koje su živjele u glavnom gradu i u unutrašnjosti Urugvaja, donoseći svojim zemljacima evanđeosku poruku i hrvatski domoljubni osjećaj. Politizaciju fratra Šipića, svojstvenu ideološkom vrtlogu druge polovice 20. stoljeća, članovi Hrvatske katoličke zajednice su kritizirali, ali isto tako i branili. Povijest bilježi vrlo zanimljivu odluku Suda časti toga društva donesenu 3. ožujka 1951. godine, kojom ne samo da se dopušta političko djelovanje svećenika Šipića nego se na izvjestan način i ozakonjuje činjenica da će Hrvatska katolička zajednica, usprkos svojemu apolitičnom obilježju utvrđenom u Statutu, zauzeti  politički stav o rješenju tzv. hrvatskog pitanja u međunarodnoj zajednici.

PUT U AMERIKU Pastirski put fra Ilije Puljića: Skromni svećenik koji službu obavlja već 51 godinu

Ono što je dogovoreno u ožujku 1951. obilježit će buduće veze između Hrvatske katoličke zajednice i ostalih institucija južnoslavenske zajednice i odvojiti je – na razdoblje od četiri desetljeća – od ostalih hrvatskih zajednica. To je u godinama koje su uslijedile bio jedan od osnovnih uzroka njezine duge institucionalne agonije. Osam godinama kasnije i sam je Bonifacio Šipić postao svjestan negativnih posljedica koje je njegovo djelovanje uzrokovalo Hrvatskoj katoličkoj zajednici, ali možda je bilo previše kasno da ih se ispravi. Rane nanesene hrvatskom narodu nakon Drugoga svjetskog rata, još su uvijek bile otvorene i svježe. Podupirući nove useljenike, sada više ne one ekonomske već političke, Šipić je ima značajnu ulogu u podjelama hrvatske zajednice u Urugvaju. Za razliku od one velike mase koja je stigla u Urugvaj tridesetih godina, ti su novi useljenici bili političke izbjeglice i logično je da su u srcu gajili veliko nezadovoljstvo prema režimu zbog kojega su morali otići iz svoje domovine. Devedesete će donijeti ideju nacionalne pomirbe svih Hrvata, koja će uroditi plemenitim procesima među Hrvatima u Urugvaju.

Životopis autora

Eduardo R. Antonich rođen je u Montevideu 1963. godine. U rodnome gradu studirao je na urugvajskome Državnom sveučilištu (Universidad de la República), stekavši diplomu iz područja pravnih i društvenih znanosti 1990. pa od tada uspješno razvija karijeru odvjetnika. Od 2003. godine počasni je konzul Republike Hrvatske u Urugvaju.

Po očevoj strani je unuk hrvatskih doseljenika iz Bribira (Hrvatsko primorje), koji su u Urugvaj došli 1925. godine. Od djetinjstva je vezan uz hrvatsku zajednicu u toj južnoameričkoj zemlji, sudjelujući kreativno i društveno angažirano u kulturnim aktivnostima društava „Bratstvo“, „Naša domovina“ i „Hrvatski dom“ (Hogar Croata) u Montevideu. Član je tog društva gotovo četiri desetljeća, točnije od 1984. godine. U upravi „Hrvatskog doma“ (Hogar Croata) neprekidno je od 1988. godine. Također sudjeluje u hrvatskome radijskom programu, kao i ostalim aktivnostima zajednice. Godine 1987. dobio je stipendiju Hrvatske matice iseljenika u Zagrebu za učenje hrvatskoga jezika i proučavanje hrvatskoga folklora. Oženjen je Milkom Krsul Musa, unukom doseljenika hrvatskih korijena. Imaju sina Ivu, kojem su prenijeli ljubav za Lijepu Našu te je i on pohađao Sveučilišnu školu hrvatskog jezika i kulture (2019.) u organizaciji Hrvatske matice iseljenika. Predavao je i predaje u zemlji i inozemstvu na znanstvenim konferencijama i stručnim skupovima koji se bave povijesnim i kulturnim temama europskih migracija s posebnim osvrtom na izazove hrvatskog iseljeništva.

NA STUDIJU TURIZMA Bernays hrvatskim iseljenicima daje besplatnu školarinu za studij

Naslovnica knjige

Među mnoštvom događaja opisanih u knjizi su potresne, ali i poticajne stvarne anegdote naših običnih malih ljudi - siromašnih iseljenika, koji su se hrabro otisnuli u svijet. Jedna od tih dogodovština, opisana na str. 68., našla je svoje mjesto i u likovnom rješenju naslovnice. Riječ je o brodolomu „Princippesse Mafalde“, čije je stradanje preživjelo jedanaestero (11) Hrvata iz Vela Luke, nastanivši se u glavnome gradu Urugvaja Montevideu. Taj čin – plovidbe iz Europe u nepoznati svijet na južno-američki kontinent, koji je našim siromašnim ljudima u to vrijeme značio mnogo – poput žarkoga sunca, simbola uzdizanja urugvajske nacije. Nije li ta optimistična simbolika Sunca, u modrini oceana, kojim plovi parobrod na relaciji Europa – Amerika, s povijesnom hrvatskom trobojnicom na krmi, slika naslovnice za pamćenje. Naslovnicu su kreirali dizajneri u nakladi AGM. Posebnu vrijednost ovoj knjizi daje autorova osobna posveta knjige djedi i baki Maksu i Mariji Antonić, uz koje kaže da je naučio voljeti domovinu Hrvatsku.

Zanimljivost

Antonch u knjizi otkriva jednog od pionira iseljeničke fotografije Srećka Dumića (1901. – 1978.), rođenog na otoku Malome Ižu, a koji stiže u Urugvaj 1923. Svladavši u zavičaju likovne tehnike ulja, akvarela, ugljena i pastela, u Montevideu je od jednoga ruskog emigranta brzo nauči složeno umijeće fotografije, otvorivši vlastitu radnju. Od sredine 1930-ih do 1960-ih Foto Arte Dumić smješten je u ulici Cerrito 228, ostavivši u svakoj hrvatskoj kući mnogobrojne uspomene u obliku fotografskoga zapisa na tužne i vesele trenutke koje su proživjeli ti useljenici.  Antonichev ključni cilj je ostaviti autentično svjedočanstvo o burnom razdoblju života hrvatskoga naroda kako u domovini tako i u domicilnoj urugvajskoj sredini, ocijenila je recenzentica Antonicheve knjige dr. sc. Marina Perić Kaselj, ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti.

Više https://matis.hr/vijesti/reprezentativna-monografija-o-hrvatima-iz-urugvaja/

Knjiga se može nabaviti putem interneta: https://www.agm.hr/hr/shop/hrvatska-i-hrvati-u-urugvaju,864.html

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.