Pozicija iseljenika je dovoljno teška i bez kriznih situacija, a uslijed kriznih situacija poput globalne pandemije kojoj upravo svjedočimo za mnoge postaje kako psihološki tako i socijalno i ekonomski nepodnošljiva.
Upravo ova pandemija u poseban fokus stavlja pitanje iseljavanja medicinskih radnika i liječnika. Naime prema navodima Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara Hrvatskoj nedostaje 12.000 medicinskih sestara.
Gotovo sve odnose tijekom integracije iseljenika gotovo uvijek prate etničke predrasude i diskriminacija, iako u prvoj fazi iseljeniku preseljenje može izgledati i kao ispunjenje svih snova. U početnoj fazi imigracije u pravilu uvijek postoji pojačan gospodarski razvoj i nedostatak radne snage.
Interesni klanovi tada obično pritišću političke aktere kako bi osigurali imigraciju većeg broja stranih radnika za te poslove. Društvo zemlje prihvata uglavnom je nepripremljeno na fenomen useljavanja i najčešće reagira rezervirano i skeptično uz pokazivanje nepovjerenja kako prema politici, tako i prema imigrantima.
Međutim, ta početna povučenost i nepovjerenje domaće populacije mogu eskalirati u otvoreno neprijateljstvo prema strancima, čemu prethode dva preduvjeta.
1.) Prvi je velik porast broja useljenika koji nadilazi granicu tolerancije domaće populacije. Socijalni su psiholozi primijetili da pripadnici određene grupe uvijek pokušavaju ograničiti vlastitu grupu nasuprot stranima, bez obzira na socijalne uvjete i ukupne odnose među grupama. Ljudi se obično osjećaju sigurnijima u vlastitoj zatvorenoj grupi koju pokušavaju na neki način odijeliti od drugih i zaštititi od stranih utjecaja i izazova. Usto, svaka grupa uspostavlja svoje vrijednosti kao mjerilo svih ostalih vrednota. Pojedinac na taj način promatra i svijet te stvara svjetonazorski vrijednosni sustav svoje grupe. Svako odstupanje od tog vrijednosnog sustava smatra se nenormalnim te podliježe osudi. Zbog takvog odnosa stvara se latentna ksenofobija (Saša Božić, Migrant kao stranac; psiho-socijalne posljedice migracija, www.unizd.hr).
2.) Kao najčešći drugi uvjet zbog kojega ta latentna ksenofobija prerasta u otvoreno neprijateljstvo prema strancima Božić vidi u nastanku ekonomske krize. Pritom je gotovo redovito uočljiv strah društva zemlje prihvata od gubitka posla i postignutog blagostanja zbog prisutnosti stranaca. Domaća populacija ukupnu sumu političkih, socijalnih i ekonomskih resursa promatra kao ograničenu te traži ravnomjernu raspodjelu tih resursa. Ispočetka su destabilizirajući utjecaji stranaca na postojeće društvene strukture manji jer su stranci na pozicijama koje nisu prestižne. Taj je model toliko dugo funkcionalan dok omogućuje velike nejednakosti i razlike između useljenika i domaćeg stanovništva. Međutim, najkasnije druga generacija imigranata pokušava zauzeti položaje u tzv. sekundarnom području tržišta rada. Stranac koji je pri dolasku obavljao poslove što ih je domaća populacija odbijala, postaje tražitelj ponuda i za autohtonu populaciju, no one su ograničene (Saša Božić, isto). To je pravilo uočeno i u najvećem broju primjera hrvatskih migranata u Njemačkoj (Jurić, T, 2017.).
Poseban problem nastaje u vrijeme krize poput globalne pandemije kojoj upravo svjedočimo.
Ljubo Jurčić (16.03.2020, HRT 4), navodi veliki broj povratnika iz Irske koji su tamo upravo ostali bez posla. Naime, u vrijeme kriza prvi su na udaru uvijek stranci. Otpuštanja tako u pravilu pogađaju prvo strance. Dovoljan teret iseljenicima je i sama najamnina koju mnogi ne mogu pokriti bez svakodnevnog rada.
“Žena koja skrbi o nekoliko zgrada mi je rekla kako je ispraznila deset do 12 stanova jer ljudi nisu imali novca za platiti stanarinu. Među njima ima i Hrvata. Svi koji rade u manjim objektima su ostali bez posla barem dva tjedna. Trenutno je sve obustavljeno.“ (Dnevno, hr, 16.03.2020).
Nadasve, jedan dio kazivača iz Irske svjedoči da se želi vratiti u Hrvatsku, ali im to nije moguće jer su otkazane sve linije iz Irske, a oni nemaju čime pokriti troškove stana (avionska karta je danas znatno povoljnija od najma stana u Zapadnoj Europi, naročito u velikim gradovima u Irskoj i Njemačkoj). Daljnje dimenzije problema s kojima se upravo suočavaju hrvatski iseljenici možemo podijeliti u sljedećih šest kategorija:
1.) Migracijom se napuštaju poznate društvene uloge. Iseljenik napušta pozornicu s njemu do tada jasnim i poznatim ulogama i prelazi u novi prostor u kojem mora ponovo učiti nove uloge. Tijekom migracije useljenik u novo društvo ima potrebu da preispita sve što se većinskoj zajednici čini samorazumljivim; za njega je to jedina mogućnost da se snađe, a to većinsko stanovništvo uglavnom doživljava kao neprihvaćanje njihovih kulturnih pravila. To je vrlo česta zamjerka Nijemaca kojima se čini da useljenici odbijaju njihova pravila svakodnevnog života, a zapravo je riječ o tome da ta pravila stranac vidi kao labirint u kojemu potpuno gubi orijentaciju. Prema Božiću, bila integracija uspješna ili neuspješna, migrant u novom društvu mora steći bolno iskustvo preispitivanja svih temelja svoga prirodnog pogleda na svijet (Saša Božić, Pojam migracije, www.unizd.hr).
2.) U najvećem broju primjera iseljenici napuštaju i svoju jezičnu zajednicu, što također dovodi do velikih psihosocijalnih nestabilnosti. Napuštanjem jezične zajednice napušta se i dotadašnja komunikacijska sigurnost, a u brojnim primjerima to znači i potpunu komunikacijsku izolaciju (Božić, S., Burić, I., 2005.) Problem što ga donosi nepoznavanje jezika pri integraciji na tržištu je ogroman. Za brojne iseljenike je primjerice isključivo jezik razlog zbog kojeg su preselili u Irsku a ne u Njemačku. Slabo poznavanje jezika domicilnog stanovništva djeluje za iseljenike iznimno frustrirajuće. Prema Kaliliću došljak se osjeća uvijek kao stranac u tuđoj državi i domicilno stanovništvo dobro zna da ga nikakva ljubav prema dotičnoj državi nije dovela da u njoj živi i radi već isključivo (što je dakako predrasuda) želja za većom i brzom zaradom. Stoga od njega ne mogu očekivati iskreno domoljublje prema njihovoj državi osim službene i formalne lojalnosti na koju je došljak primoran ako želi do daljnjega biti njihov stanovnik i zadržati posao (J. Kalilić, Jutarnji.hr, 04.01.2018.)
3.) Ne mijenjaju se samo iseljenici tijekom životnog puta već i njihova djeca s vremenom preuzimaju obilježja hibridnih kulturnih identiteta, odražavajući i djelomično prenesenu baštinu iz domovine roditelja, uz onu iz svoga neposrednog okružja. Na temelju stečene pluralnosti baština i njihova pretapanja u daljnjem procesu razmjene između zemalja podrijetla i doseljenja nastaju novi kulturni identiteti. Zbog takvog identiteta pojedinci nerijetko bivaju smatrani strancima kako u vlastitom okružju, tako i u zavičaju svojih roditelja (Vori Lalich, W., 2015. Stranac ovdje – stranac ondje).
Za mnoge je problem pri porodu što nema „bake servisa“ niti rodbine i prijatelja u blizini za pripomoć u nevolji pa se razne usluge za pomoć uglavnom od nepoznatih i nepouzdanih osoba skupo plaćaju (Kalilić, Jutarnji.hr, 2018.) Ženidba ili udaja za stranca ili strankinju može poremetiti ili čak onemogućiti sve osobne planove za povratkom. A kulturološke razlike često negativno utječu na bračnu harmoniju (Kalilić, isto.) Mnogi nastoje što prije zaraditi što veću ušteđevinu pa počnu raditi po dva, tri posla kako bi što prije stekli neki kapital pa si naškode kako fizičkom tako i psihičkom i duhovnom zdravlju.
4.) Božić otkriva da migranti gube opći smisleni odnos svojih socijalnih djelovanja iz domovine koji im je do tada pomagao u selekciji, orijentaciji, interakciji i proživljavanju svojih doživljaja. Interakcije migranata reducirane su na minimum te oni gube temeljnu orijentaciju i potporu drugih. Time je uzdrmana i njihova sigurnost i psihosocijalna stabilnost. A sve to traje tako dugo dok se ne udomaće u novom društvenom sustavu i ne preuzmu nove modele uspostave smisla. (S. Božić, www.unizd.hr). Preseljenje često proizvodi traumu i postavlja pred čovjeka mnogobrojna pitanja na koja obično nema lakih i brzih odgovora. U ljudi u traumatičnim situacijama pojačava se samoobmanjivanje i samozavaravanje. Stoga iseljenici često imaju iskrivljenu sliku stvarnosti (E. Goffmann, 1963.).
5.) Migracijom iseljenik napušta i svoj dotadašnji interakcijski okvir identiteta. Simbolički interakcionizam pokazuje da je pojedinac interakcijski „ugrađen” u socijalne grupe (obitelj, poslovnu okolinu, prijatelje, školu itd.) te da te socijalne grupe određuju razvoj njegove ličnosti i identiteta (Mead, G. H., 1982.). Psihološki nedostatak dragih ljudi i rodbine, osjeća se kao veliki nedostatak boravka u stranoj zemlji i često dovodi do velikih osobnih kriza, što potvrđuje i naša studija iz 2017. (Jurić, 2017.)
6.) Migranti su vrlo često dočekani s antipatijom, nerijetko su izloženi diskriminaciji, diskreditaciji i stigmi. E. Goffmann pokazuje da migracije donose nove pritiske na svim razinama identiteta. Promjenom interakcijskog okvira migrant mora mijenjati i svoj osobni i socijalni identitet. Taj se socijalni pritisak za potpunim redefiniranjem sebe događa u najnezgodnije vrijeme, kada je osobni identitet migranta zbog velike životne promjene u krizi (Goffmann, E., 1963., Stigma). Mnogi bi se mladi ljudi u trenucima nostalgije rado vratili u svoj rodni kraj ali ponos, manjak novca ili i neugodnost zbog tobožnjeg neuspjeha u stranoj državi prisiljava ih uvijek nanovo na produžetak boravka.
U ovoj novonastaloj situaciji epidemije koronavirusa poseban problem imaju i iseljene medicinske sestre jer jedan dio kazivačica svjedoči da da imaju moralni problem, odnosno da bi sada radije ipak bile „među svojim narodom i pomagale Hrvatima“. Upravo ova pandemija u poseban fokus stavlja pitanje iseljavanja medicinskih radnika i liječnika.
Naime prema navodima Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara (HSSMS) Hrvatskoj nedostaje 12.000 medicinskih sestara. U inozemstvo ih je u zadnjih pet godina otišlo 1180, a više od 2000 sestara podnijelo je svoj zahtjev za odlazak, najčešće u Njemačku. U isto vrijeme Njemačka treba čak milijun medicinskih sestara u narednih deset godina (HSSMS Sindikat, Prašnjak, 2019.)
U ovom periodu iselilo je i preko tisuću liječnika specijalista (Hrvatska liječnička komora 2019.). Kako većina njih tvrdi da su iselili zbog uvjeta rada, ali i boljih plaća, izgleda da ćemo se brzo suočiti s činjenicom da su najskuplji liječnik i najskuplja medicinska sestra one kojih nema.
