Misno slavlje protekle nedjelje u Melbourneu uljepšalo je krštenje male Emilije. Dok ju je don Josip uvodio u katoličku zajednicu razmišljao sam koliko će ona odrastati kao Hrvatica, a koliko kao Australka. Pretpostavljam da je treći naraštaj Hrvata.
Njezin djed se, kao i većina drugih, odselio u daleku zemlju prije pet ili šest desetljeća. Većinom su to bili neobrazovani ljudi. U Australiji su radili najteže fizičke poslove. Progonila ih je UDBA. Rušili su Jugoslaviju i sanjali Hrvatsku. Dali su velike novčane i druge doprinose za obranu domovine. Dosanjali su svoju državu, ali malo ih se vratilo u nju.
Danas su uglavnom u mirovini, čeznu za rodnom grudom i žele da ih se u njoj barem pokopa. Njihova djeca su uglavnom obrazovani mladi ljudi. Imaju Hrvatsku, ali Australija im je domovina. Integrirali su se u društvo. Mnogi su i politički aktivni. Govore i engleski i hrvatski jezik.
Treći naraštaj su unuci doseljenika. Simpatična im je domovina njihovih djedova. Loše govore hrvatski ili nikako. Engleski je njihov materinski jezik. Australija će unuke stranaca asimilirati i zbog toga što Republika Hrvatska nema strategiju prema iseljeništvu u cjelini, a pogotovo ne strategiju prema različitim naraštajima u različitim zemljama.
Tri naraštaja imaju tri različita odnosa prema domovini. Mladi Hrvati Australije stvaraju novo iseljeništvo. Ono moderno, obrazovano i ne previše emotivno vezano uz domovinu. Njihove veze s Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom mogu biti stalne i konkretne ako se budu znale uspostaviti. Zato je potrebna nacionalna strategija umrežavanja.
Novo iseljeništvo izrasta u novu priliku. Samo je pitanje znamo li je iskoristiti. Tisućama tih mladih ljudi u Australiji, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, zapadnoj Europi... treba poslati jasnu poruku. Od njih se ne očekuju humanitarna ili socijalna pomoć. Na sreću, nije više potrebno ni fizički braniti domovinu.
Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini potrebna je dvosmjerna komunikacija s iseljeništvom. I to ona u kojoj će se povezati potrebe, mogućnosti i potencijali domovine te znanje, kapital i moć iseljenika. Sazrele su za to političke i društvene prilike, ali i razvoj tehnologije i komunikacijske veze su danas takve da je lakše nego ikada povezivati se. Naravno, ako postoje volja i interes s obiju strana.
Izravno sam se na Novom Zelandu i u Australiji uvjerio da kod naših iseljenika svih naraštaja, pa i nacija, postoji i jedan drugi preduvjet. Znaju da je domovini potrebna pomoć i žele pomoći, ali ne znaju kako.
Mogu li i Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina odrediti smjernice dugoročne suradnje s mladim, novim naraštajima iseljenika. Svi komunikacijski kanali otvoreni su i za gospodarsku i znanstvenu pomoć, jedino ako ih sami ne zatvorimo.
Iako komuniciraju društvenim mrežama, internetom, žive u tehno svijetu, ti naši mladi, obrazovani iseljenici znaju za priču iz domovine. Žele pisati nove stranice. Slike iz domovine preuzeli su od svojih djedova i očeva. Hoćemo li im pomoći da ih ne zaborave? Ne odričemo se hrvatskih korijena kako bismo zajedno razvili novo obiteljsko stablo Hrvata iz domovine i iseljeništva.
