U 11 od 16 njemačkih saveznih zemalja djeca migrantskog porijekla imaju mogućnost pohađati i satove svog materinskog jezika, tj. jezika zemlje porijekla svojih roditelja. Ti satovi se odvijaju izvan redovite nastave, piše Deutsche Welle.
Ako uzmemo za primjer hrvatski jezik, onda to izgleda ovako: djeca hrvatskog porijekla u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji idu u svoje njemačke škole prijepodne, na redovnu nastavu. A onda određenog dana u tjednu odlaze na popodnevnu nastavu na hrvatskom jeziku koja se održava u prostorijama određene škole ili institucije koja mora biti u istom gradu ili okrugu.
Počelo je s gastarbajterima
Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća ta "dopunska nastava" bila je namijenjena djeci jugoslavenskih gastarbajtera i diplomata u Njemačkoj. Gastarbajteri su dolazili u Njemačku na određeno vrijeme i tijekom tih godina njihova djeca su morala pohađati njemačku školu.
No, postojala je opasnost da zbog toga, kao i zbog fizičke udaljenosti od domovine, izgube korak s obrazovanjem "kod kuće". Jer, po povratku u Jugoslaviju djeca gastarbajtera su podvrgavana testovima da bi se ustanovilo mogu li zadržati kontinuitet i nastaviti školovanje u razredu koji bi logično slijedio. Ispostavljalo se da to često nije slučaj i djeca su po povratku "vraćana" u razred niži od onog koji bi normalno trebala pohađati – zbog deficita u znanju materinskog jezika.
Nastava i organizirano druženje
Da bi se to izbjeglo, djeci gastarbajtera je ponuđena mogućnost da na dopunskoj nastavi na materinskom jeziku dalje stječu razinu znanja potrebnu za normalan nastavak školovanja u domovini. Djeca koja bi dobila svjedodžbu s ocjenom iz te nastave po povratku u Jugoslaviju nisu morala polagati posebne testove i najčešće su bez problema nastavljala školovanje u višem razredu. Tako je bio osiguran kontinuitet obrazovanja.
Druga prednost tog koncepta je bila upravo u tome što su lokacije za nastavu na materinskom jeziku bile okupljališta djece jugoslavenskog porijekla pa su tamo često nastajala sportska, folklorna, muzička, znanstvena i druga udruženja sunarodnjaka, što je dodatno doprinosilo njezi kulture zemlje porijekla i materinskog jezika.
Početkom devedesetih godina, nakon raspada Jugoslavije, njemačke vlasti su brzo reagirale na nastajanje novih država na Balkanu i njihovih službenih jezika pa je organizirana nastava na srpskom, bosanskom i hrvatskom jeziku (nastava na makedonskom ili albanskom je postojala i ranije). U njemačkim školama postojao je sustav upitnika u koji su roditelji mogli upisati žele li da njihova djeca pohađaju dopunsku nastavu na materinskom jeziku. Upitnici su pred početak svake školske godine prosljeđivani pokrajinskom Zavodu za školstvo koji je, ovisno o broju djece, organizirao nastavu i angažirao nastavnike te određivao lokacije za tu popodnevnu nastavu (najčešće jednom tjedno).
Počeci reforme
Nastavnici su u to vrijeme još bili dio "stare garde“ koja je radila s jugoslavenskom djecom, ali je bila potrebna i nova radna snaga pa su tako u Sjevernu Rajnu-Vestfaliju počeli pristizati novi nastavnici iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Oni su u nekim pokrajinama postajali službenici njemačkog Zavoda za školstvo (kao u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji). Međutim, neke pokrajine su pristajale da za dopunsku nastavu na materinskom jeziku izdvoje prostorije, ali ne i novac za nastavničke plaće. U takvim slučajevima nastavnike su plaćali roditelji.
Sredinom devedesetih došlo je do male reforme u sustavu nastave na materinskim jezicima. Djeca koja su završila četvrti razred, što u Njemačkoj znači prelazak u srednju školu, od petog razreda nadalje obično uče dva strana jezika i to s različitim brojem satova. Zbog toga se ti predmeti najčešće nazivaju "prvim" i "drugim" stranim jezikom. U Sjevernoj Rajni-Vestfaliji djeca migrantskog porijekla su dobila mogućnost da u svojoj školi kao "drugi strani jezik", umjesto onog koji im je tamo ponuđen, prijave svoj materinski jezik koji uče jednom tjedno poslijepodne na jednoj drugoj lokaciji.
Istovremeno je iz službenog naziva nastave izbačena riječ "dopunska" i ona se sada zove samo "nastava na materinskom jeziku".
Mukotrpan put do nastave na materinskom jeziku
Zanimljivo je da je ova mogućnost pružena svakom djetetu po načelu slobodnog izbora jezika. To znači da teoretski svaki đak-Nijemac ima pravo prijaviti, recimo, hrvatski kao drugi strani jezik u svojoj školi – ali i obvezu da potom pohađa nastavu na hrvatskom i da se izbori za (barem prolaznu) ocjenu. To se odnosi i na svu drugu djecu, dakle, đak rumunjskog porijekla u svojoj njemačkoj školi može prijaviti talijanski kao drugi strani jezik i poslijepodne pohađati nastavu na tom jeziku pod istim uvjetima.
Po zakonu svako dijete migrantskog porekla ima pravo na pohađanje takve nastave. U praksi je situacija mnogo složenija. Škole najčešće "zaboravljaju" ponuditi roditeljima tu mogućnost i obično nemaju spomenute upitnike za roditelje. Ako u nekom gradu postoji potreba za takvom nastavom, a nema postojeće lokacije i nastavnika, roditelji obično moraju skupljati potpise i pregovarati sa Zavodom za školstvo da bi održavanje nastave počelo.
Nekima je lakše
Pošto Zavodi nemaju dovoljno novca ni za regularnu nastavu (uz stalne žalopojke o slaboj opremljenosti škola), a moraju reagirati na zahtjev roditelja, ta reakcija je najčešće birokratsko otezanje procedure u beskraj. To od roditelja zahtijeva dobre živce, puno vremena i truda i zato sve ide zapravo vrlo teško. Službeno je za formiranje odsjeka dovoljno da se okupi 15 osnovnoškolaca (razredi I-IV) ili 18 srednjoškolaca.
Među materinskim jezicima ima i onih iza kojih stoji jak lobi. Tako je, na primjer, s nastavom na turskom jeziku koju je puno lakše organizirati i na kojoj, naravno, ima i puno više đaka nego na nastavi za djecu, recimo, hrvatskog ili makedonskog porijekla. Tako je u prošloj školskoj godini u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji gotovo 44 tisuće učenika pohađalo nastavu materinskog jezika na turskom. U ovoj pokrajini ukupno 98 tisuća djece uči jedan od 23 ponuđena jezika. To je i njemački rekord; na drugom mjestu je Porajnje-Falačka s 13 400 učenika.
Više problema nego rješenja
Ideja Zavoda za školstvo u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji je da se u 21. stoljeću kao nastavnici nastave na materinskom jeziku angažiraju ovdje rođeni njemački građani porijeklom iz naroda koji govori dotični jezik. S ostvarivanjem te zamisli se, međutim, nije daleko stiglo jer malo koji stručnjak rođen u Njemačkoj vlada jezikom svog porijekla tako dobro da bi mogao raditi kao lingvist.
Nastavni plan pokrajinskog Zavoda za školstvo postoji, a nastavnici su prisiljeni prilagođavati tu nastavu konkretnom sastavu svojih odsjeka. U njima obično zajedno sjede djeca najrazličitijih stupnjeva znanja – od onih koja krenu na tu nastavu ne znajući gotovo ni riječ hrvatskog pa do djece koja tečno govore hrvatski. U takvoj situaciji je normalno funkcioniranje nastave ravno podvigu. Ali, ono je moguće, baš kao što je još uvijek moguće i otvaranje novih odsjeka. Svim roditeljima se zato preporučuje da u njemačkoj školi koju pohađa njihovo dijete izraze želju da dijete dobije i satove na materinskom jeziku, da zatraže odgovarajući upitnik i budu istrajni u namjeri da se ta nastava organizira.
