Naslovnica Priče

Povratnica pokušava udahnuti život opustjelom Žumberku, ali problem je naša administracija: Užas!

Iako je u Njemačkoj neizmjerno popularan, u Hrvatskoj rijetki znaju za njega. Da tako ne bude, pobrinula se Monika Bračika rođena Šajatović, kojoj je Krabat bio predak, a pronašao ju je povjesničar Schröter istražujući podrijetlo Krabata u crkvenim knjigama u Jezernicama na Žumberku
22. siječnja 2017. u 15:37 9 komentara 11000 prikaza
Žumberak
Foto: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/10

U Njemačkoj je, zbog mnogih povijesnih priča, knjiga, legendi i filmova, Krabatov lik prilično poznat, dok su u Hrvatskoj tek rijetki čuli za njega.

Ovaj hrabri kapetan žumberačke pukovnije po imenu Janko Šajatović alias Johann von Schadowitz Krabat, rođen je 1624. godine.

Kao neustrašivi uskok, Žumberčanin, postao je poznat jer se iskazao velikom hrabrošću i ratnim vještinama u Tridesetogodišnjem ratu, braneći granice kršćanske Europe po naredbi Petra Zrinskog, služeći saskim vladarima.

Budući da se toliko istaknuo, saski ga je knez pozvao u svoju osobnu vojsku.

Ubrzo je zbog svojih vještina i znanja postao popularan među plemstvom i narodom kao dobročinitelj i to toliko da su se nakon njegove smrti počele širiti priče o junaštvu, pripisivale su mu se nadnaravne moći, što je rezultiralo brojnim knjigama, filmovima i pričama.

Djeca se raduju Krabatu jer se oko njegova lika raširila jedna od najljepših saga i pisane su raznorazne knjige.

Najpoznatija pisana djela romani autora su Jurija Brezana i Otfrida Projslera, čiji je roman postao bestseler i obvezna lektira u cijeloj Njemačkoj.

Preveden je na 17 stranih jezika. Na hrvatskom, nažalost, još ne postoji. Prema tom je romanu snimljen i visokobudžetni film 20 Century Foxa u Hollywoodu.

Ovaj Hrvat, borac protiv zla po kojem cijela jedna njemačka regija danas nosi ime, iskazao se i kao veliki znalac. Pomagao je ljudima, isušivao močvare, dizao mlinove, pokretao poljoprivredu te bio jedan od rijetkih pismenih ljudi u to vrijeme.

Iako je u Njemačkoj neizmjerno popularan, u Hrvatskoj rijetki znaju za njega. Da tako ne bude, pobrinula se Monika Bračika rođena Šajatović, kojoj je Krabat bio predak, a pronašao ju je povjesničar Schröter istražujući podrijetlo Krabata u crkvenim knjigama u Jezernicama na Žumberku.

Janko Šajatović Krabat i Monika Bračika | Autor : Robert Demo Foto: Robert Demo

Po uzoru na svog pretka, čim je otkrila povezanost s Krabatom, Monika se odlučila vratiti u rodni Žumberak te raznim aktivnostima i angažmanom udahnuti život u iseljeni kraj te povezati njemačku turističku regiju Krabat sa Žumberkom.

Primjerom je dokazala da se u Žumberku, unatoč svemu, može živjeti i raditi, samo ako postoji volja.

Monika Bračika uređivala je stanove i poslovala diljem svijeta. Živjela je u Njemačkoj, Sloveniji, Dubaiju i mjesecima boravila u državama Azije, Amerike, u Rusiji.

No, svjetske metropole zamijenila je Žumberkom. Vraćanjem u domovinu kod mnogih je ljudi potaknula interes pa žele znati gdje je taj Žumberak, zanima ih odakle potječu uskoci, raspituju se o rodnom mjestu Krabata, o Jezernicama koje su već 35 godina napuštene.

Navest ćemo ulomak iz Žumberačkog krijesa: "Već za života je uskočki ratnik Šajatović bio neobična pojava među njemačkim i sorbskim stanovništvom toga kraja. Izrazito visok i (za sjeverne krajeve) egzotičnog južnjačkog izgleda, prozvali su ga jednostavno 'Krabat' na njemačkom, a 'Chorwat' na sorbskom jeziku, to jest: Hrvatom. Kad se tome još pridoda njegova inteligencija i tehničko znanje, s kojim je blagodatno djelovao na poboljšanju uvjeta seljaka u tom kraju, kao na primjer isušivanje močvara, temelj za buduće legende je čvrsto položen".

"Tako smo počeli s posjetima turista i projektom 'vraćanja Krabata'", navodi Monika, "pa je prošle godine oko 200 ljudi boravilo na Žumberku i u okolici. Izvozimo i hrvatske delicije u Sasku te smo osnovali i udrugu 'Krabat'".

Naša sugovornica naglašava i to da je Krabat posredno izmijenio njezin pogled na život. Legende su pružile odličnu mogućnost da se vrati život u opustjele žumberačke krajeve, no kao povratnica nailazi i na mnoge poteškoće.

Je li spoznaja o povezanosti te upoznavanje s likom Krabata utjecala na Vaš povratak na Žumberak?

Istražujući njegova djela korak po korak, potpuno nesvjesno krenula sam u neki drugi, novi život. Ni sanjala nisam kako će upravo ta vijest promijeniti mnoga moja dotadašnja uvjerenja, a i cijeli način života, kako osobnog tako i poslovnog. Za Žumberak sam oduvijek bila vezana. Desetljećima sam tražila nešto s čime bih pokrenula neki novi val za moj dragi, ali zapostavljen i zanemareni zavičaj. Hrvatskom narodu praktično je nepoznato kakvi su velikani bili upravo ti kršni, snažni i hrabri uskoci Žumberka. Kada su pali Habsburgovci, uskoke nitko više nije trebao, Žumberkom se iznimno slabo gospodarilo. Tome je, nažalost, još danas tako. Uz nenaseljenost, veliki je problem što je Žumberak podijeljen na tri općine. To je teški apsurd... Potom nekontrolirana sječa šuma, sve do toga da se zbog pretjerane sječe bukava isušuju izvori. Predani takvoj politici ili pak kao žrtve takvog gospodarenja, domaće stanovništvo počelo je odlaziti i dizati ruke od Žumberka. Sela su praktično napuštena. Stanovnici su radije gradili karijere i kuće u gradovima nego na djedovini. Mnogi kao da su zaboravili da sve što želimo sačuvati treba održavati ljubavlju i radom. Puki ponos bez zavrnutih rukava nikom ne ide u korist. Za svoje se čovjek nikada ne smije prestati boriti. U Krabatu sam uvidjela iznimnu priliku koju moramo iskoristiti. Međutim, uništena infrastruktura velika nam je prepreka. Do Krabatova rodnog sela Jezernica automobilom je gotovo nemoguće doći. Mi smo 2015., na blagdan sv. Ilije, organizirali posjet Jezernicama. Pedesetak folkloraša iz njemačke regije Krabat posjetilo je njegovo rodno mjesto. Turiste smo vozili terenskim vozilima po dvoje do sela. Užas!

Odlučili ste se na hrabri potez povratka. Može li se živjeti u Žumberku iako je gotovo nenaseljen?

Doselila sam se u njega i primjerom pokazala da se može. Naravno, ne mogu svi jer ovisi puno o poslu kojim se ljudi bave, ali mnogi mogu i trebali bi. Žumberak se nalazi manje od sto kilometara od Zagreba, glavnog grada države. Je li to danas problem ako su ceste dobre? Nije! Nažalost, mi nemamo ni prijevoza do samo desetak kilometara udaljene Metlike na zapadu, Samobora na istoku ili Ozlja u središnjem djelu.

Koji Vas još povratnički problemi muče?

Mislim da općina Žumberak ima manje od 800 stanovnika na 110 četvornih kilometara. Općina za tako mali broj ljudi trošak je koji se ne može nijednim argumentom opravdati. Povijesno gledano, trebao bi zapravo cijeli Žumberak pripadati Karlovačkoj županiji i tako općini Ozalj. I Krabat je dokaz za to. Poslan je od Petra Zrinskog upravo iz starog grada Ozlja. Ta podijeljenost Žumberka je porazna. Zbog nje se suočavamo s administrativnim problemima najviše razine gluposti. Uzmimo za primjer selo Jezernice. Ono ima kapelicu sv. Ilije. Ruši se krov. U posjet mi je dolazila delegacija iz njemačke regije Krabat. Došli su upoznati rodno selo Krabata i željeli zapaliti svijeću njemu u čast. U panici da će se srušiti krov u kojem je velika rupa jer se godinu dana prije srušilo drvo preko njega, počela sam tražiti pomoć. Crkva je pod zaštitom. Katastarski spada pod Ozalj, znači županiju Karlovac, ali zaduženi konzervatorski centar ipak je Zagreb jer selo Jezernice pripada općini Žumberak, znači u Zagrebačku županiju. Crkvica je kilometar dalje od središta sela i stoga je nekoliko metara "preko granice" općine sela. Na kraju jedni čekaju druge i papirnatom boju nema kraja. Sama sam se pobrinula za to da iz njemačkih Lužica dođu volonteri privremeno popraviti krov. Dok se sve to događalo, gosti su došli i otišli, a pao je i prvi snijeg kroz otvoren krov na oltar svetog hrama. Prošlo je dvije godine, za popravak se zauzimaju svećenik, gradonačelnica Ozlja, načelnik Žumberka i niz drugih ljudi, ali kapelica još uvijek nije popravljena. Što reći? Kada stanovnici općine Žumberak trebaju dokumente, moraju u Kostanjevac, gdje je sjedište općine. Ako trebaju odjavu ili registraciju auta, idu na policiju u Jastrebarsko. Isto je tako kada trebaju dokumente iz katastra. U slučaju da trebaju ispis iz knjige rođenih ili izvadak domovnice, moraju u općinu Krašić pod koju također pripada nekoliko žumberačkih sela. A ni do jednog od navedenih mjesta nema javnog prijevoza. O taksiju da ne govorimo. Ako trebate ispis iz crkvenih knjiga, manji dio možete naći u Župnom uredu "Sošice", a veći dio je ipak u Zagrebu. U državi u kojoj je općenito papir više vrijedan nego čovjek, takvi su uvjeti dodatno opterećenje. Kako bilo da bilo, uvjerena sam da će se i za takvu vrstu problema naći rješenje ako na pravi način prezentiramo potencijal koji nam se nudi preko djela Janka Šajatovića Krabata. Vjerujem da će šira zainteresirana javnost pomoći kada dozna s čim se borimo i zašto vraćamo Krabata u domovinu. Ljudi će prepoznati potencijal ako budu informirani.

Koji je to potencijal koji nudi priča o Krabatu, a koji bi mogao vratiti život u Žumberak?

Ne samo u Njemačkoj nego puno šire Krabat je sinonim za mudrost, znanje, pomoć, napredak i dobro gospodarenje. On je učio stanovništvo regije kojom je gospodario (dodijelio mu je saski knez zemljište na osnovi zasluga) snalaziti se vlastitim radom. Zato naziv Krabat nose škole. Da je regija kojom je gospodario dobila naziv Krabat Region i da je to danas turističko odredište koje se najbrže razvija, zna se diljem svijeta. Zato se ne treba čuditi da su Nijemci naziv Krabat patentirali. Tako je Krabat i brend za saske proizvode visoke kvalitete. Proizvodi kao pivo, nakit, limunade, porculanski suveniri i još mnogo toga izvoze se u inozemstvo. Naravno da su tu humanitarne fondacije, udruge, društva i mnogo drugih organizacija koje nose njegovo ime, a koje djeluju izvan njemačkih granica, npr. balet "Krabat" u nacionalnoj operi u Pragu. Potencijala ima u mnogim segmentima: u školstvu preko programa "Erasmus", u volonterstvu, humanitarnoj pomoći, povezivanju na području gospodarstva, kulinarstva, turizma, kulture, povijesti, umjetnosti pa i glazbe i sporta. Zajedno s Nijemcima možemo se prijavljivati i na natječaje za EU fondove. Oni imaju iskustvo i žele biti partneri. Tko želi surađivati, može se meni javiti. Pomoći ću. Nekima sam već pomogla. Otvorena je npr. turistička agencija u Ljubljani koja će se baviti turističkim aranžmanima "Putevima Krabata". Sredstva za razvoj turističkih programa odobrena su im u iznosu od 250 tisuća eura. U projektu će sudjelovati i hrvatska agencija te njemački razvojni centar. Partneri projekta su muzeji, povjesničari i hotelijeri. Iz sredstava će se financirati digitalizirana ponuda i cijela promocija. Nastojimo prijaviti još mnogo više projekata i sigurni smo da ćemo uspjeti pogurati puno drugih.

Nijemci su Vas izabrali za koordinatoricu i Vama upućuju sve zainteresirane ponude za suradnju sa Žumberkom...

Da, to je točno. Ja ideju projekta pregledam i potražim odgovarajuće partnere. Među njima mogu biti općine, udruge, institucije, fakulteti, ali i tvrtke ili OPG-ovi. To je naša prilika i najveći potencijal. Ime je poznato i podsjeća na nešto snažno, veliko i nepobjedivo. Iskreno se nadam da će i u Hrvatskoj prepoznati Janka Šajatovića Krabata kao priliku, a ne kao još jednu mogućnost za podjele.

Jednom ste prilikom rekli da u Njemačkoj, a pogotovo u Hrvatskoj, još uvijek mnogo ljudi nije shvatilo njegovu pravu poruku...

Krabat je u jednom zapisu napisao: "Oni koji će slijediti moj duh obogatit će se". U Njemačkoj su Krabata prepoznali kao brend od kojeg mogu profitirati. U Hrvatskoj se najviše piše o tome kako Krabat znači Hrvat. Da, to je točno. On je bio Hrvat, grkokatolik koji je služio saskim kraljevima od 1660. pa sve do 1704. godine, a nikada nije skinuo svoju odoru. On je zakopan u hrvatskoj odori i s uskočkim mačem u Župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Wittichenau, ali nipošto nije ostao u srcima ljudi zbog profita ili zato što je Hrvat, nego zbog ljudskih karakteristika dobročinitelja. Ako preračunamo plaću koju je tada dobivao od saskog kneza, to bi danas bio iznos od otprilike 25 tisuća eura mjesečno. On taj novac nije zadržavao ni trošio za sebe. Podijelio ga je sirotinji. Zaradom je gradio radionice, pomogao obnoviti katoličku crkvu, školovao djecu i slično. Nije bio sebičan i pokušao je naći sa svim ljudima te regije zajednički jezik. On je spajao neuki siromašan pučki narod i školovano bogato plemstvo, on je bio unijat, grkokatolik, ali jednako je poštivao i Slavene starosjedioce i Germane Saske te protestantske i katoličke Lužičke Srbe, koji su mu zahvalni najviše od svih jer upravo je njima najviše pomogao. Sve dok se nije pojavio Janko Šajatović Krabat, njemački dvor je tu narodnu manjinu zapostavljao i tlačio nepravednim pravilima življenja. On je bio iznimno vrijedan i discipliniran radnik i borac. Mislim da su upravo te njegove osobine naš put do boljitka. Nije važno naziva li se manjinski narod Lužički Srbi ili Sorbi, jesu li uskoci prije rođenja Krabata možda došli iz nekadašnje Raške ili ipak iz Dalmatinske zagore. Važno je da prihvatimo raznolikost i hrabro slijedimo svoje ciljeve koji su veći i snažniji od površnih zemaljskih razlika. On je bio veliki vjernik katolik, a služio je luteranima, što znači protestantima, i to u doba kada su padale glave ne samo zbog oštre sablje muslimana Osmanskog Carstva nego i zbog prezira protestanata. Ući među njih nije bilo lakše nego ostati među Osmanlijama. On je to hrabro učinio. A njegov protestantski gazda dopustio mu je nositi hrvatsku odoru i posjećivati katoličku misu jer je bio odličan radnik, lojalan saveznik i svojom je snalažljivošću digao standard cijele regije. Mudrim odlukama i ponašanjem pokazao je veličinu kršćanstva kojem se klanja i tako uspio uvjeriti i protestantskog vladara Augusta Jakog da prijeđe na katoličku vjeru. Upravo ta odluka Augustu je donijela veliku nagradu – kao katolik postao je kralj Poljske. Zbog toga je Janka Šajatovića pozvao u Rim i Papa osobno. Želio je upoznati čovjeka kojega masa ljudi slijedi, a koji je bio veliki borac za kršćanstvo, mačem u bitkama i poslije dobrim djelima vjernog kršćanina među ljudima i vladarima. Janko Šajatović već je bio spreman za put kada ga je knez naposljetku ipak zaustavio i izrekao zabranu putovanja. Bojao se da će ga Papa zadržati u Rimu i da se više nikada neće vratiti. Lojalan svome gospodaru i štujući zakletvu koju je dao svome, tada već mrtvome gazdi Petru Zrinskome, Janko Šajatović nije otišao iako je to silno želio. Meni osobno Janko Šajatović znači još mnogo više od povijesne činjenice, trgovačkog brenda, roda ili sinonima za znanje. Ja ga vidim kao pokretača promjena vrijednosti čovječanstva koje danas opet hitno trebamo. Vidim u njemu duh dobrog – istinito domoljublje, predanost zbog čvrstih uvjerenja, hrabrost koja vodi izravno do ciljeva, disciplinu koja je potrebna za rad i duboku vjeru koja je čista ljubav, a ta je strpljiva i puna dobrote. Na svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, ima mnogo vjernika, ali čini se da mnogi zaboravljaju pravu bit kršćanstva. U prvim redovima crkvenih klupa sjede političari koji više brinu za svoju osobnu popularnost nego bolji život svojih glasača. Često tamo nađemo i bogate poduzetnike koji svojim ljudima isplaćuju minimalne plaće sa zakašnjenjem ili ih mjesecima ne isplate. Gotovo svi prikrivaju promet da ne plaćaju porez. Mogu li gospodarstvo i država tako napredovati? Mislim, da ne mogu.

Koji su Vam planovi za dalje?

Nastojim uskoro osnovati udrugu. Razmišljam i o nekoj socijalnoj tvrtki s kojom bismo dobrim primjerom pokušali pokazati narodu da je cijela Hrvatska zanimljiva. Njezine ljepote mogu postati magnet za svakog turista ako mu pristupimo pozitivno, a ne plačući kako smo žrtve ne znam čega sve. Važna je dobra strategija, dobar marketing i javljanje na natječaje u dobroj vjeri, sa samopouzdanjem, odgovornošću i s boljitkom ljudskog standarda u fokusu. To uključuje aktivnosti u politici, društvu i na održivim projektima zaštite kulturne baštine, tradicije i čuvanje prirodnih dobara.

Miješa li se u Saskoj politika i crkva u razvoj tematskog turizma zasnovanog na liku Krabata?

I da i ne. Mnoge aktivnosti i projekte političari podržavaju. Meni se posebno sviđa što u regiji Krabat gotovo svi rade na istim ciljevima – narod, gospodarstvo, politika, a i crkva. Dogovaraju se i svaka općina ima svoju ulogu. Nema tu solista kao kod nas. Ponude po općinama dopunjavaju se i rijetko kada odbijaju. Ako neko nešto nudi, drugi mu tu ideju ne krade nego pokušava naći dodanu vrijednost i dopunu ponude. Ta koordinacija nije lako izvediva jer u Lužicama ipak živi 1,2 milijuna ljudi. Politika se zato mora katkada uključiti dok je crkva ipak manje-više na distanci i prisutna samo u pozorno izabranim projektima. Ne smijemo zanemariti činjenicu da crkvi ni tamo nije lako. U Lužicama vjera za vrijeme DDR-a nije bila poželjna. Njihova prošlost bila je još kruća nego kod nas i oni su zaista živjeli poput zarobljenici vlastite države. Kako god bilo, i tamo je priličan broj ljudi kojima je u vrijeme komunizma bilo dobro pa još dan-danas zauzimaju stajalište čvrste ljevice. Mislim da nitko to ne može bolje razumjeti nego mi koji smo iz država bivše Jugoslavije. Ali i oni podržavaju projekte razvoja zasnovane na tematici Krabat. Zašto i ne bi? On je legenda i jednih i drugih.

Recite nam još što Vam se u Lužicama najviše svidjelo?

U njemačkoj regiji Krabat u mjestašcima do tri tisuće stanovnika imaju počasne načelnike. Rade volonterski, dakle besplatno. Zanimljivo je promatrati kako upravo ti načelnici za svoje općine naprave često više i bolje nego profesionalci. Jedan je primjer mjestašce Nebelschütz ili Njebjelčicy, kako ga nazivaju Lužički Srbi, starosjedioci te regije. Već gotovo pusto mjestašce postalo je primjer na koji se ugledaju načelnici diljem EU. Broj stanovništva Nebelschütza raste iz godine u godinu. Drugi takav primjer je Schwarzkollm. Oba mjesta iznimno su orijentirana na razvoj turizma i program "Putevima Krabatova nasljeđa". U jednom je sjedište Društva Krabat s prekrasnim društvenim prostorijama i umjetničkim taborom Krabatstein, a u drugom iznimno dobro posjećeno naselje Krabat mlin. Ulaznice za ljetni Krabatfestival najmanje su godinu dana unaprijed rasprodane, a festival traje više od mjesec dana. Dolaze turisti iz cijeloga svijeta. Presretna sam što imam načelnike oba mjestašca za savjetnike i saveznike partnere. Podržavaju me maksimalno i odlično surađujemo. Znam da uz njih i njihovu pomoć mogu postići jako mnogo za Žumberak pa i druge dijelove Hrvatske. Ne preko noći nego polako, ali zato održivo. Ljudi imaju odlučna iskustva.

Doznali smo da ste uspjeli prenijeti mnogo hrvatskih zanimljivosti u Lužice. Sudjelovali ste u organizaciji 15. Krabatfesta koji je posjetilo desetak tisuća ljudi. Možete li nam reći nešto više o tome?

Najponosnija sam na trodnevni Tamburica-fest koji je bio 2015. godine. U Lužicama do tada nikada nisu čuli za tamburice. Zato sam nastojala da saznaju za taj predivan instrument. U Njemačku sam poslala pun autobus mladih, odličnih tamburaša iz graničnog područja Kupe. Od tada su ti tamburaši Slovenije i Hrvatske postali prijatelji i često zajedno muziciraju. Lani su održali i zajednički Božićni koncert. Meni srce puca od radosti kad pomislim da ih je Krabat spojio. U Njemačkoj su bili ljudi tako ganuti tim mladim tamburašima da su tekle i suzice radosnice. Mislim da tamo više neće biti velikih Krabat-priredbi bez tamburaša. Na velikom folklornom festivalu nastupali su folkloraši iz Dragatuša pod zastavom Krabat-regija Bela krajina/Slovenija. Trebate znati da su uključene u projekt vraćanja Krabata Dolenjska i Bela krajina, koja se nalazi duž cijele granice Žumberka. Spajamo te regije u toj priči.

Zašto?

Zato što je u vrijeme Krabata to slovensko područje bilo jedno sa Žumberkom. Ne znam koliko je poznato da je kapetan senjskih uskoka Ivan Lenković zakopan u Novom Mestu u pokrajini Dolenjska. U regimenti s kojom je krenuo Krabat u Sasku više je od pola vojnika sa slovenskim prezimenima uobičajenima u toj regiji. Ukratko rečeno, tada su bila ta područja spojena pa zato i danas u toj priči o Krabatu imaju važnu ulogu i ne smijemo ih zaobići. Vrhunac svega najvjerojatnije je bila prezentacija i kratka igra kliških uskoka te srednjovjekovnih bubnjara koji su došli na 15. tradicionalni Krabatfest u gradu Wittichenau u odorama kakve su vojnici hrvatskog bana Zrinskoga nosili u Tridesetogodišnjem ratu. Uz srednjovjekovne bubnjare, imali smo i gajde i diple. Časno su prezentirali hrvatske borce srednjeg vijeka mladići i jedna djevojka iz Kravat-pukovnije iz Zagreba. Činjenica je da je Krabat sudjelovao u Tridesetogodišnjem ratu i da je tako i on morao imati oko vrata vezanu povijesnu hrvatsku kravatu. Na pozornici i na misi imali smo priliku vezati kravate mnogim gradonačelnicima, časnom konzulu, turističkom ambasadoru Wolfgangu koji u regiji Lausitz glumi Krabata na svim priredbama, a i mnogim drugim važnim akterima regije. Kravate je sponzorirala Academia Cravatica za koju je odgovoran gospodin Marijan Bušić. Predsjedniku Kravat-pukovnije Željku Matejčiću Mati i Udruzi uskoka iz Klisa iznimno sam zahvalna za podršku. Divno je znati da se mogu potpuno pouzdati u njih jer oni su temelj putova Uskoka prije slave Janka Šajatovića i nužno je znati za povijest kravate. Ona je tijesno povezana s Krabatom jer je preko njega i njegove regimente kravata bila zapažena i tako doprla do francuskog plemstva i Luja XIV. U Lužicama sam u samo dvije i pol godine bila nešto više od 20 puta. Obišla sam jednog po jednog načelnika pa smo, eto, danas tu gdje jesmo – na dobrom putu povezivanja ovih regija.

Osim Kravat-pukovnije i Kliških uskoka pomaže li Vam još tko u Hrvatskoj?

Pomaže mi i općina Ozalj. Gradonačelnica gospođa Gordana Lipšinić pratila me na nekoliko aktivnosti. Jedan od ključnih događaja bio je simpozij na temu "Krabat u starom gradu Ozlju". Tu i tamo uskočio je i načelnik općine Žumberak. U Krašiću i Jastrebarskom samo sam razgovarala s načelnicima odnosno gradonačelnicima i raznim predstavnicima, ali do aktivnih uključenja u projekt, nažalost, još nije došlo. Samoboru još nisam pristupila i nitko osim predstavnika muzeja još mi se nije javio. Mnogo aktivniji bili su predstavnici gradova koji ne graniče sa Žumberkom, npr. načelnik općine Ribnik i Klis.

Njemačke marke Caffe Deutschland Lažna slika gastarbajtera: Hrvati u Njemačkoj prve kredite dižu za luksuzne automobile i iPhone, dok u isto vrijeme preživljavaju u skučenim stanovima Munchen Sretno, domovino, gdje god bila Nema iseljenika koji se nije odmah po dolasku pokajao

U određenim trenucima pomogao mi je filmski producent i fotograf Ante Španić iz Senja. Moram obavezno spomenuti i Josipa Grdinu iz lokalne karlovačke postaje TV4r koji prati razvoj projekta od samog početka. Vjerujem da će u budućnosti biti više podrške. Doznajem svako malo kako bi neki htjeli priskočiti, ali ih šefovi koče. To me zaista u srcu zapeče jer ne shvaćam zašto bi se tako divna priča o hrvatskom junaku trebala kočiti. Vjerojatno još svi malo promatraju i čekaju da vide što će od svega toga biti. Svakako želim uključenje grada Senja, Slunja i Zagreba, a i drugih općina. U ovom projektu ima zaista mjesta za sve, a sve što tražim jest da ostane fokus na Krabatu, uskocima i Žumberku. Oni moraju ostati na neki način sastavni dio svake akcije, gdje god da se zbiva u Hrvatskoj. Mislim da ne tražimo mnogo u usporedbi s time što nudimo oživljavanje opustjelog Žumberka. Od Nijemaca iz regije Krabat imamo veliku podršku i dobre ugovore, pa mislim da bi regionalna politika ovo trebala shvatiti ozbiljno i kao prvu pravu priliku za turističko oživljavanje Žumberka.

  • hellen:

    rodno podrucje Kravata/Krabata proglasite Hrvatskom kulturnom bastinom. Ako neide i drzave medjusobno ometaju zastitu kulturnih spomenika podrucja od Europske vaznosti , obavezno proglasiti Europskom kulturnom bastinom koja pripada svim nama Europljanima pa ako hocete i cijelom svijetu!

  • doktorica:

    volontirati bi trebali svi u Saboru a ne da žive na naš račun...a administracija je najstrašnija noćna mora svakoga koji bilo šta treba od njih,to su uglavnom uhljebi i izmišljena radna mjesta

  • nonasur:

    Birokracija uništava Hrvatsku. To i pravosuđe koje ne funkcionira naši su ključni problemi.