Ivona Dadić danas pripada među najuspješnije austrijske atletičarke. Ova sedmobojka iz Welsa kaže da se osjeća podjednako i Austrijankom i Hrvaticom, piše Deutsche Welle.
Da je izabrala biti model, njezina karijera bila bi bez sumnje isto ovoliko uspješna.
Intervju s ovom uspješnom austrijskom sportašicom hrvatskih korijena zakazali smo u jutarnjim satima na atletskom stadionu u austrijskome Sankt Pöltenu.
Na razgovor Ivona dolazi u pratnji svoga partnera Darija Glavaša. Spontana, nasmijana i otvorena pozdravlja nas na besprijekornome hrvatskom.
"Prvi jezik koji sam naučila bio je hrvatski", kaže nam uz smiješak.
Ova 23-godišnjakinja pripada danas bez sumnje među najbolje atletičarke Austrije: višestruka je prvakinja u sedmoboju, na Ljetnim olimpijskim igrama u Londonu 2012. bila je prva Austrijanka u sedmoboju koja je ikada nastupila na olimpijskim igrama.
Na Europskome prvenstvu za natjecatelje ispod 23 godine u estonskome Tallinnu osvojila je brončanu medalju, slijedila je brončana medalja u srpnju prošle godine na Europskome prvenstvu u Amsterdamu, a posljednju veliku pobjedu Dadić je odnijela na Europskom prvenstvu u atletici u dvorani koje je u ožujku ove godine održano u Beogradu. Tamo je osvojila srebrnu medalju.
Ljubav prema atletici rodila se još za školskih dana: "Na školskome natjecanju jedna moja školska kolegica nije nastupila, a ja sam jednostavno odlučila uskočiti umjesto nje iako nikada nisam bila na atletskoj stazi. Došla sam kući roditeljima i rekla im da me trebaju voditi na natjecanje", prepričava nam svoje prve atletske korake koje je napravila s devet godina.
Podršku roditelja imala je od samoga početka: odmah su joj kupili opremu za trčanje, a njezin prvi atletski nastup uopće bio je pravi uspjeh: odnijela je pobjede na 60 i 800 metara.
Nakon toga uslijedili su redoviti treninzi, a uz njih razvila se i prava ljubav za atletiku.
Danas je ovaj sport za nju život: "Dnevno treniram dva puta", otkriva i dodaje da treninge obavlja 35 sati tjedno, raspoređenih na šest dana.
Naša sugovornica je sportašica Austrijske vojske, a režim treniranja ovdje je – pravi vojnički: "Ujutro ustajem u 6 sati, zatim slijedi redovito javljanje u vojsci u 7.30 sati, a od 9 do 12 imam svoj prvi trening", opisuje nam svoj radni dan.
Nakon pauze, masaže i terapije u popodnevnim satima slijedi ponovni trosatni trening.
Iako joj je Austrijska vojska poslodavac, Ivona svoju karijeru nakon sporta ne vidi u vojsci, a nakon ovogodišnje sezone planira upisati i studij.
Za brojne sportske uspjehe koje je postigla, naša sugovornica priznaje da su joj jako značajni: "Svaki uspjeh u mojoj sportskoj karijeri znak mi je da se ovaj trud isplatio", naglašava i ističe da je za svaku sportašicu i svakoga sportaša medalja s velikih prvenstava nešto najbolje što im se nakon višemjesečnih priprema može dogoditi.
No, i u karijeri jedne vrhunske sportašice sve stvari ne idu po planu.
Svojim neuspjesima Ivona prilazi racionalno: "Neuspjesi su tu da se iz njih nauči. S Olimpijskih igara u Riju, čijim rezultatima nisam bila zadovoljna, nosim nekoliko važnih pouka o greškama koje neću napraviti na sljedećim igrama", objašnjava nam te kaže da joj je najveće iskušenje u dosadašnjoj karijeri bila ozljeda koljena zbog kojeg je morala pauzirati dvije godine: "Ova pauza nagnala me je da promijenim svoj stav o treniranju, a naučila sam mnogo i o ljudima koji su uz mene bili samo dok sam nizala uspjehe, a onda me zaboravili".
No, ozljede su u karijeri ove mlade atletičarke prošlost, a nakon sjajnoga drugog mjesta iz Beograda Ivona je trenutačno u punoj formi. Priznaje da sada jedino misli kako se najbolje pripremiti za sljedeća važna natjecanja koja dolaze.
Za Austriju naglašava da joj je dala mnogo: "Da nisam rođena i odrasla ovdje, vjerojatno ne bih bila ovako uspješna kao što sam sada", tvrdi uz smiješak i dodaje da podrške od austrijske okoline nije nedostajalo od samoga početka bavljenja atletskim sportom.
Ipak, svoj hrvatski identitet ne krije: "Osjećam se i Austrijankom i Hrvaticom. U našoj obitelji uvijek se držalo do toga tko smo i odakle dolazimo. S roditeljima kod kuće uvijek govorim hrvatski, momak mi je također Hrvat, a kada sam krenula u vrtić, nisam znala ni riječi njemačkoga".
Njezini roditelji su Hrvati iz Livna i Bugojna, koji su 1992. došli kao izbjeglice u gornjoaustrijski Wels gdje se Ivona i rodila. Baka i djed još uvijek joj žive u Hrvatskoj, a rodbine ima i u Bosni i Hercegovini.
Kaže da je ranije odlazila češće u domovinu svojih roditelja, dok danas malo rjeđe zbog brojnih sportskih obveza koje ima. Ipak, svako ljeto je u Hrvatskoj, a najčešće ljetuje u Makarskoj.
Svoje sportske aktivnosti Ivona trenutačno usmjerava na svjetska natjecanja koja joj predstoje: sljedeće Olimpijske igre 2020. u Tokiju, a prije toga i dva svjetska i jedno europsko prvenstvo.
"Mislim da ću biti među najboljim atletičarima koji će predstavljati Austriju na ovim vrhunskim svjetskim natjecanjima", optimistična je i dodaje da je za plasman na ove sportske smotre najvažniji redoviti trening bez ozljeda.
O budućnosti nakon sporta, kaže, ne razmišlja još mnogo: "Za sada su mi najvažniji rezultati i uspjesi na sportskome planu", odlučna je ova vrhunska sportašica koju su austrijski mediji već odavno proglasili atletskom princezom, a njezine uspjehe prate tisuće obožavatelja i na Ivoninim stranicama na društvenim mrežama Facebooku i Instagramu.
A da je miljenica medija, pokazuju i brojni intervjui iz proteklih godina. No Ivona Dadić medijima nije samo zanimljiva zbog svojih vrhunskih rezultata, već i izvanredne ljepote.
Ruski mediji su je proglasili najljepšom atletičarkom na Olimpijskim igrama u Londonu, sličnu titulu ponijela je i s ovogodišnjeg prvenstva u Beogradu.
Godi li joj kada joj kažu da je zgodna?
"Uvijek je lijepo dobiti takav kompliment, no ne razmišljam mnogo o tome", odmahuje nam pripremajući se za još jedan jutarnji trening.
