Neki vjernici, a pogotovo oni koji su se udaljili od Crkve, u određenim se prilikama ponajprije obraćaju sakristanu od kojega dobivaju prve i najvažnije utiske o Crkvi, župnoj zajednici i njezinim službenicima.
Sakristanska služba obuhvaća poslove otvaranja i zatvaranja crkve, pripremu za svete mise i druge liturgijske obrede, brigu o čistoći i uređenju crkve (cvijeću i svijećama), skupljanje vjerničkih priloga, zvonjavu, ministriranje, prema potrebi pomaganje svećenicima u dijeljenju svete pričesti.
U srednjoeuropskom marijanskom svetištu "Majke slavenskih naroda" u austrijskom Mariazellu, već pet godina kao sakristan djeluje 37-godišnji Francisko Pavljuk.
Rođen je u bosanskohercegovačkom mjestu Derventa u Bosanskoj Posavini. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu sve do početka Domovinskog rata 1992. godine, kada je izbjegao u Hrvatsku.
Školovanje je nastavio u Gradecu kod Vrbovca, nakon čega je otišao u Berlin učiti njemački jezik i nastaviti obrazovanje.
Bio je aktivan kao suradnik i glavni ministrant u tamošnjoj Hrvatskoj katoličkoj misiji, gdje je pohađao i tečaj voditelja poslužitelja oltara. Riječ je o jedinom Hrvatu među njemačkim ministrantima Berlinske nadbiskupije.
U ljeto 1998. s roditeljima i sestrom vratio se u Hrvatsku te je u Zagrebu upisao Željezničku tehničku školu.
Nastavio je svoj životni put najprije kao kandidat u dvjema redovničkim zajednicama, gdje je neko vrijeme boravio. Nažalost, ondje nije mogao pronaći svoje mjesto.
Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara i Hrvatska unija viših redovničkih poglavarica dodijelila mu je 2006. godine u Zagrebu priznanje za ustrajno promicanje redovničkog poziva, što je kod njega raspirilo još veći žar te je nastavio raditi na tom području.
Pisao je za njemački "Berlinski katolički tjednik", a danas je član društva Hrvatskih katoličkih novinara u Zagrebu.
Već četiri godine član je i Marijanske muške kongregacije u Altöttingu u Bavarskoj kao prvi i trenutačno jedini Hrvat, a ujedno i jedini u Austriji.
A kako je došao do svog sadašnjeg poziva?
Na internetskoj stranici bazilike Mariazell Francisko je naišao na oglas svetišta u kojem su tražili sakristana, pa im se javio.
U Grazu se susreo s benediktincem paterom Karlom Schauerom, upraviteljem svetišta, te je već za nekoliko dana dobio boravišnu i radnu dozvolu.
U svetištu su ga župljani i hodočasnici jako lijepo prihvatili i ne osjeća se strancem.
Austrijanci mu nikada nisu predbacivali zbog stranog porijekla, kako je više puta doživio u Njemačkoj.
Zanimljivo je da od izbora pape Franje zbog imena uživa simpatije. Znaju mu reći da se zove "kao i naš Papa", dok ponosan u svetištu zastupa vjernike i narod slavenski.
Odgovorna i cijenjena služba
Od ovoga posla može se solidno živjeti s mjesečnim primanjima od oko 1300 eura neto. Dobiva se dekret od mjesnog biskupa uz ugovor sa župom ili svetištem, a radna je i svaka nedjelja te crkveni blagdani.
Sakristan se drži prvom odgovornom osobom nakon župnika, a riječ je o cijenjenom zvanju laika koji može sklopiti i sakrament braka, u čemu se Crkva u Hrvata razlikuje od prilika u Njemačkoj i Austriji.
Francisko svjedoči da su njegov kolega Peter Jagersberger i on tijelom i dušom sakristani te da im je to više zvanje negoli posao. Ne gledaju na radno vrijeme, a ljeti rade više negoli u zimskom razdoblju.
Tako tijekom svibnja vikendom znaju svakodnevno pripremati i dvadesetak svetih misa na tri različita mjesta na drugim jezicima.
Koliko mu je poznato, nekoliko je Hrvata u sakristanskoj službi po njemačkim župama, dok u Crkvi kod Hrvata taj posao honorarno obavljaju časne sestre, a ponegdje i aktivni vjernici laici.
Francisko, međutim, od plaće uspijeva uzdržavati i svoje roditelje te priznaje kako mu je želja da status sakristanske službe u Austriji, Njemačkoj ili Švicarskoj zaživi i u Hrvatskoj.
Tko se želi posvetiti ovom pozivu i poslu, može to ostvariti u njemačkoj nadbiskupiji München – Freising, kao i u Švicarskoj, gdje su sakristani vrlo traženi.
Budući da je sve manji odaziv mladih za duhovno zvanje, a ženske zajednice sve više se okreću drugim oblicima djelovanja, očekivati je da s vremenom i u Crkvi u Hrvata sakristanska služba poprimi status kao i u zapadnoeuropskim zemljama.
fra Mate Tadić, Tomislavgrad
Dobro, našao čovjek posao i plaću od koje može živjeti.U Hrvatskoj nebi smijelo biti plaće manje od 700- 750 evra za bilo koji posao, pa onda strukturno prema gore. Niže plaće bi mogle biti u ruralnim područjima gdje ljudi imaju kuće i nešto zemlje, pa im plaća smanjuje potrebe za prodaju nekih vlastitih prehrambenih namirnica.Poslodavac koji plača radnika recimo neto 2500- 3000 kuna bi to morao smatrati osobnom sramotom i nesposobnosti. familije žive u bijedi a kakve će mirovine imati ti ljudi, svi će pasti na teret države , zato bi trebalo propisati obaveznu visinu doprinosa za mirovinski fond u visini, koja će omogućiti kasnije ,,normalnu,, mirovinu, bez obzira na sedanju plaću. Kad odu sa dobicima razne trgovine i drugi ,stari ostaju kao breme novim generacijama.