Moja Hrvatska
Naslovnica Priče

Pretvorili su močvare u plodnu zemlju, živjeli su svojim načinom života, a nas nisu uznemiravali

Moj boravak i rad u Australiji nije u svemu bio onakav kakvim sam ga zamišljao prije odlaska u ovu zemlju. Nisu se ispunila neka moja očekivanja da ću zbog činjenice što sam po rođenju Australac možda uspostaviti ovdje posebne kontakte s onim dijelom zemlje koja je izvan kruga hrvatske zajednice
19. listopada 2017. u 12:58 0 komentara 2575 prikaza
Ante Tomašić
Foto: Matica

Nakon nekoliko ugodnih dana u Mareebi, Cairnsu i okolnim mjestima, napustio sam Queensland, zadovoljan što mi se ispunila velika želja vidjeti krajeve moga djetinjstva i što se za to pružila prilika članovima moje obitelji. 

Propustili ste tu priču? Pročitajte ovdje...

Ante Tomašić Sjećanje Vratio se kući nakon 44 godine pa ostao šokiran viđenim

Vratio sam se u Melbourne u kojemu ću raditi i živjeti tri i pol godine. U trenutku dok ovo pišem, još mi je preostalo nešto manje od dva mjeseca boravka i službovanja u Australiji. 

Imao sam čast biti u prvom naraštaju hrvatskih konzularnih predstavnika u Australiji za područje Victorije, Južne Australije i Tasmanije. Uz mene, tu čast prvih konzula imali su Jerko Vukas – generalni konzul, Mladenka Šarac-Rončević – konzul i Luka Znaor – gospodarski savjetnik. 

Hrvatska zajednica zaista nas je od srca primila. Mnogo toga lijepog ovdje smo doživjeli kao predstavnici naše države. Hrvatski konzulat u ovoj zemlji za njih je nešto što nisu ni mogli zamisliti do prije nekoliko godina. 

Prostorije konzulata kupljene su iz donacije Hrvatske zajednice na području Victorije, Južne Australije i Tasmanije. Bio je to njihov dar domovini ne računajući drugu materijalnu pomoć koju su pružili i još uvijek pružaju Lijepoj Našoj.

Od mnogih dojmova i uspomena koje ću ponijeti sa sobom u domovinu svakako će mi ostati u trajnom sjećanju svečano otvaranje Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Melbourneu 13. kolovoza 1993. godine, kada su brojni naši ljudi prilikom dizanja hrvatskog barjaka pred zgradom konzulata zapjevali s takvim zanosom i emocijama hrvatsku himnu, kao da su svojim pjevanjem željeli poručiti Australiji: "Došao je konačno i naš trenutak. Sada znate tko smo i što smo". 

Dirnut tim neponovljivim ugođajem bio sam uvjeren da dio slave za to pripada i naraštaju mojih roditelja, i onima prije njih koji su, kako je napisao davne 1948. godine australski novinar, "pretvorili močvare u plodnu zemlju, živjeli su svojim načinom života, a nas nisu uznemiravali". 

Taj trenutak doživio sam kao ispravljanje jedne nepravde prema naraštajima tih radišnih i ponosnih ljudi, a koji su za ovu zemlju bili Jugoslaveni, odnosno Slavii i koje se nije oslovljavalo njihovim narodnim imenom – Hrvati. Naravno, za tu nepravdu ne bi se moglo kriviti Australiju i njezine ustanove. 

Ne može se ne spomenuti kao veliki događaj za hrvatsku zajednicu u Australiji posjet predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana sa suradnicima u lipnju 1995. godine. Bili su to nezaboravni dani za Hrvate u Australiji. 

Pokušavajući usporediti hrvatsku zajednicu iz vremena mog djetinjstva u ovoj zemlji i sada, mišljenja sam da su naši ljudi u ono vrijeme u prosjeku daleko mukotrpnije živjeli. Nisu imali svoje domove, svoje crkve u kojima bi se molili na svojem jeziku, radiopostaju... No, nije im nedostajalo mašte i upornosti da učine život podnošljivim u svakom pogledu u tuđoj zemlji, i ne samo da prežive, već da stvore sebi zavidnu kvalitetu života. Kao i onda, tako i sada, rastrgani su između stare i nove domovine. Iako ovdje žive već desetljećima, jako su emotivno vezani za svoju staru domovinu, što ih naravno, opterećuje. 

Moj boravak i rad u Australiji nije u svemu bio onakav kakvim sam ga zamišljao prije odlaska u ovu zemlju. Nisu se ispunila neka moja očekivanja da ću zbog činjenice što sam po rođenju Australac možda uspostaviti ovdje posebne kontakte s onim dijelom zemlje izvan kruga hrvatske zajednice. Zbog prirode svog posla i položajnog zvanja više sam bio u kontaktu i vezan za samu hrvatsku zajednicu, a malo s ustanovama i osobama one "druge" Australije. 

Ovoj drugoj Australiji došao sam i odlazim kao stranac, što mi je vrlo žao. Ova lijepa zemlja, visokog standarda života u kojoj se relativno ugodno i opušteno živi, i dalje će me posebno emotivno vezati, možda više onakva kakve se sjećam iz vremena svog djetinjstva. Pusta prostranstva North Queenslanda i život na osamljenim farmama imali su posebne čari. Ljudi su u tim uvjetima imali ponešto i pustolovnog duha i više osjećaja međusobne solidarnosti.

Uostalom, mit "busha" i danas je jako prisutan među Australcima. Veseli me vratiti se kući u Hrvatsku, naravno. Ali često razmišljam o Australiji i našim ljudima u toj zemlji.


Ante Tomašić

Ante Tomašić Putopis Nakon 44 godine ponovno u Australiji: Evo zašto smo napustili ugodan život u domovini More Preko oceana Život nakon iseljeništva. Moja obitelj je mjesec dana putovala kući Ante Tomašić Povratak kući Kad će Hrvatska poslati zrakoplove i autobuse po svoju dijasporu?
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.