Nakon nekoliko ugodnih dana u Mareebi, Cairnsu i okolnim mjestima, napustio sam Queensland, zadovoljan što mi se ispunila velika želja vidjeti krajeve moga djetinjstva i što se za to pružila prilika članovima moje obitelji.
Propustili ste tu priču? Pročitajte ovdje...
Vratio sam se u Melbourne u kojemu ću raditi i živjeti tri i pol godine. U trenutku dok ovo pišem, još mi je preostalo nešto manje od dva mjeseca boravka i službovanja u Australiji.
Imao sam čast biti u prvom naraštaju hrvatskih konzularnih predstavnika u Australiji za područje Victorije, Južne Australije i Tasmanije. Uz mene, tu čast prvih konzula imali su Jerko Vukas – generalni konzul, Mladenka Šarac-Rončević – konzul i Luka Znaor – gospodarski savjetnik.
Hrvatska zajednica zaista nas je od srca primila. Mnogo toga lijepog ovdje smo doživjeli kao predstavnici naše države. Hrvatski konzulat u ovoj zemlji za njih je nešto što nisu ni mogli zamisliti do prije nekoliko godina.
Prostorije konzulata kupljene su iz donacije Hrvatske zajednice na području Victorije, Južne Australije i Tasmanije. Bio je to njihov dar domovini ne računajući drugu materijalnu pomoć koju su pružili i još uvijek pružaju Lijepoj Našoj.
Od mnogih dojmova i uspomena koje ću ponijeti sa sobom u domovinu svakako će mi ostati u trajnom sjećanju svečano otvaranje Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Melbourneu 13. kolovoza 1993. godine, kada su brojni naši ljudi prilikom dizanja hrvatskog barjaka pred zgradom konzulata zapjevali s takvim zanosom i emocijama hrvatsku himnu, kao da su svojim pjevanjem željeli poručiti Australiji: "Došao je konačno i naš trenutak. Sada znate tko smo i što smo".
Dirnut tim neponovljivim ugođajem bio sam uvjeren da dio slave za to pripada i naraštaju mojih roditelja, i onima prije njih koji su, kako je napisao davne 1948. godine australski novinar, "pretvorili močvare u plodnu zemlju, živjeli su svojim načinom života, a nas nisu uznemiravali".
Taj trenutak doživio sam kao ispravljanje jedne nepravde prema naraštajima tih radišnih i ponosnih ljudi, a koji su za ovu zemlju bili Jugoslaveni, odnosno Slavii i koje se nije oslovljavalo njihovim narodnim imenom – Hrvati. Naravno, za tu nepravdu ne bi se moglo kriviti Australiju i njezine ustanove.
Ne može se ne spomenuti kao veliki događaj za hrvatsku zajednicu u Australiji posjet predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana sa suradnicima u lipnju 1995. godine. Bili su to nezaboravni dani za Hrvate u Australiji.
Pokušavajući usporediti hrvatsku zajednicu iz vremena mog djetinjstva u ovoj zemlji i sada, mišljenja sam da su naši ljudi u ono vrijeme u prosjeku daleko mukotrpnije živjeli. Nisu imali svoje domove, svoje crkve u kojima bi se molili na svojem jeziku, radiopostaju... No, nije im nedostajalo mašte i upornosti da učine život podnošljivim u svakom pogledu u tuđoj zemlji, i ne samo da prežive, već da stvore sebi zavidnu kvalitetu života. Kao i onda, tako i sada, rastrgani su između stare i nove domovine. Iako ovdje žive već desetljećima, jako su emotivno vezani za svoju staru domovinu, što ih naravno, opterećuje.
Moj boravak i rad u Australiji nije u svemu bio onakav kakvim sam ga zamišljao prije odlaska u ovu zemlju. Nisu se ispunila neka moja očekivanja da ću zbog činjenice što sam po rođenju Australac možda uspostaviti ovdje posebne kontakte s onim dijelom zemlje izvan kruga hrvatske zajednice. Zbog prirode svog posla i položajnog zvanja više sam bio u kontaktu i vezan za samu hrvatsku zajednicu, a malo s ustanovama i osobama one "druge" Australije.
Ovoj drugoj Australiji došao sam i odlazim kao stranac, što mi je vrlo žao. Ova lijepa zemlja, visokog standarda života u kojoj se relativno ugodno i opušteno živi, i dalje će me posebno emotivno vezati, možda više onakva kakve se sjećam iz vremena svog djetinjstva. Pusta prostranstva North Queenslanda i život na osamljenim farmama imali su posebne čari. Ljudi su u tim uvjetima imali ponešto i pustolovnog duha i više osjećaja međusobne solidarnosti.
Uostalom, mit "busha" i danas je jako prisutan među Australcima. Veseli me vratiti se kući u Hrvatsku, naravno. Ali često razmišljam o Australiji i našim ljudima u toj zemlji.
Ante Tomašić
