Naslovnica Priče

Vratio se kući nakon 44 godine pa ostao šokiran viđenim

Pokušao sam predočiti sliku svojih pokojnih roditelja koji su na toj farmi teško radili, njihovih prijatelja i poznanika, njihovih pjesama i šala. Većina više nije među živima
15. listopada 2017. u 13:30 0 komentara 40153 prikaza
Ante Tomašić
Foto: Privatni album

Konačno se ukazao Dimbulah, još uvijek malen kao u vremenima kada sam ja u njemu boravio...

Propustili ste moje prethodno sjećanje? Pročitajte ovdje...

Ante Tomašić Putopis Nakon 44 godine ponovno u Australiji: Evo zašto smo napustili ugodan život u domovini

Prepoznao sam školsku zgradu, doduše sada proširenu, i željezničku postaju s vodotornjem. Žao mi je da zbog praznika nisam imao priliku obići školsku zgradu i eventualno pronaći kakvu fotografiju ili zapis iz vremena kada sam bio učenik.

Inače, središte Dimbulaha bilo je uništeno u velikom požaru pedesetih godina, tako da je sada na tom mjestu sagrađeno novo središte grada. 

Nakon obilaska grada, krenuli smo prema mjestu nekadašnje farme mojih roditelja. Putujući istom onom cestom kojom sam prolazio na relaciji farma – Dimbulah, prepoznao sam mnoge predjele kojima sam kao dijete prolazio. Put nas je vodio, kao i nekada, preko rijeke Walsh koja bi za sezonskih kiša poplavila, tako da bismo danima bili izolirani od svijeta. 

U vremenima suše bilo je to samo suho korito. Usput smo navratili na farmu gospođe Isabel Cibao, moje nekadašnje učiteljice. Zaista je bilo dirljivo sresti je nakon 46 godina. Sjećala se mojih roditelja o kojima je govorila s mnogo simpatije. Znala je izreći nekoliko jednostavnih rečenica na hrvatskom jeziku, što ih je, kako reče, naučila od njih. 

Naše nekadašnje farme, kuće i gospodarskih zgrada koje je moj otac sagradio više nije bilo, osim jednog vodotornja (tank za vodu na stupovima nosačima) tipičnog za te predjele Australije. Taj tank, koji je nama služio, još uvijek je tamo stajao kao nijemi i trajni svjedok našeg nekadašnjeg življenja na tom mjestu. Nije više bilo velikog stabla, tropske voćke mango, po kojoj sam se kao dijete penjao, brao slatke plodove i za vrijeme velikih vrućina hladovao pod njezinom golemom krošnjom. 

U sebi, ovaj put na licu mjesta, obnavljao sam sjećanja na neke zgode iz djetinjstva, na drveće puno glasnih papiga i ptica ujutro nakon buđenja, našeg vjernog psa, noćno oglašavanje dinga i krikove noćnih ptica, velike podnevne žege i dobrog starog gospodina Hamlinga koji je za farmere prevozio hranu i novine svojim starim kamionom iz Dimbulaha jednom tjedno. 

Ne znam jesam li u životu sreo dobroćudnijeg čovjeka. Zbog njegove dobrote, moji su ga roditelji odabrali meni za krsnog kuma, tako da sam po njemu dobio drugo ime Henry. 

Pokušao sam predočiti sliku svojih pokojnih roditelja koji su na toj farmi teško radili, njihovih prijatelja i poznanika, njihovih pjesama i šala. Većina više nije među živima. 

U toj pustoši oni su na najbolji mogući način iskazivali urođenu upornost i žilavost naših ljudi. Usprkos tom surovom kraju, nemogućim uvjetima života i nostalgiji za starim krajem, uz težak rad, oni su se šalili, pjevali, družili i držali do svog dostojanstva. Svi su ih u Dimbulahu poštovali.

Vlasnika farme, izvjesnog Milojkovića koji ju je kupio od mojeg oca, nije tada bilo kod kuće pa je nisam mogao bolje razgledati. 

Navečer su u hrvatskom klubu u Dimbulahu, Hrvati iz tog kraja u čast meni i mojoj obitelji priredili večeru, na kojoj su bili prisutni i ljudi koji su poznavali moje roditelje te neki s kojima sam pohađao školu. Bio je prisutan ugledni građanin Dimbulaha hrvatskog podrijetla, gospodin Bob Fabris, koji je vrlo dobro poznavao mog oca.

Obišao sam neka mjesta nedaleko od Mareebe i u gradiću Athertonu neočekivano sam susreo jednog svog bratića, Mirka Tomašića koji nije mogao vjerovati svojim očima kada sam pokucao na njegova vrata i rekao tko sam. Nije ni znao da sam konzul Hrvatske u Australiji. Toliko ga je naš nenadani susret dirnuo da se rasplakao. 


Nastavit će se...

 

Ante Tomašić

More Preko oceana Život nakon iseljeništva. Moja obitelj je mjesec dana putovala kući Ante Tomašić Povratak kući Kad će Hrvatska poslati zrakoplove i autobuse po svoju dijasporu? Ante Tomašić Stazama australskog djetinjstva 'Sramio sam se govoriti na hrvatskom jeziku pa sam ocu odgovarao na engleskom'
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.