Nekoliko dana prije polaska u Australiju nastale su nepredviđene poteškoće, tako da je izgledalo da ipak neće biti ništa od mog odlaska u Australiju.
Ako ste propustili moje prethodno sjećanje, možete ga pročitati u nastavku...
Naime, jer sam državljanin Australije po rođenju, australsko Ministarstvo vanjskih poslova nije se složilo s mojim imenovanjem za konzula Republike Hrvatske u toj zemlji jer se u pravilu ne može biti diplomatski predstavnik druge države u zemlji čiji si državljanin.
Jedino rješenje je bilo da se odmah odreknem australskog državljanstva, što sam i napravio, i tako se ipak na kraju našao u zrakoplovu za Australiju.
Nakon 44 godine ponovno sam se našao u Sydneyju i sreo nakon toliko godina moje sestre, mnogobrojnu rodbinu i drage prijatelje iz Smokvice s kojima sam proveo sretne godine djetinjstva po dolasku iz Australije. Oni su poslije, kao odrasli ljudi, napustili domovinu i otišli stopama svojih djedova, očeva stričeva u Australiju, koju sam prije toga napustio. Koje li sudbine!
Ja sam opet nakon 44 godine prolazio preko glasovitog mosta Harbour, stajao na onoj istoj obali od koje se brod "Partizanka" prepun hrvatskih iseljenika otisnuo jedne večeri prvih dana 1949. godine. Sjećam se tada šarolikih papirnatih vrpca koje su povezivale ruke putnika na brodu i onih na obali prilikom ispraćaja broda.
Nakon nekoliko dana ugodnog boravka u Sydneyju, u krugu mojih sestara i rođaka Kuzme, Franka i Ivana Tomašića i njihovih obitelji, koji su se silno trudili da mi zaista bude lijepo, otišao sam preko Canberre u Melbourne na svoju novu dužnost u Generalni konzulat Republike Hrvatske u tom gradu.
Odmah po dolasku u Melbourne, započeo sam vrlo intenzivno raditi jer su članovi brojne hrvatske zajednice vrlo nestrpljivo čekali konzula svoje hrvatske države. Od opsežnog posla nije se moglo dignuti ni glavu, a kamoli uživati u razgledavanju prekrasnog grada Melbournea ili misliti o Dimbulahu i Mareebi.
Nakon nešto više od mjesec dana stigli su i ostali članovi moje obitelji, znatiželjni i ne baš opušteni i smireni. Napustili smo relativno uhodani i ugodan život u domovini da bismo krenuli zajedno u nešto, što nismo znali kako će za nas završiti.
Mnogo puta sam se zapitao jesam li se poigrao sudbinom svoje obitelji time što sam se odlučio na ovaj pothvat. Moj dolazak i boravak u Melbourneu još uvijek nije značio i ispunjenje moje višegodišnje želje da vidim Australiju.
Ne posjetiti Dimbulah, Mareebu i Cairns, gdje sam proveo gotovo deset godina svog djetinjstva, za mene je bilo skoro kao i da nisam posjetio Australiju.
Napokon se pružila prilika da sa svojom obitelji posjetim i ove krajeve. Za uskrsne blagdane 1994. otputovali smo u Cairns. Tamo su me dočekali mnogi članovi hrvatske zajednice, moji prijatelji iz Smokvice i neki ljudi koji su živjeli u Dimbulahu u vrijeme kada smo i mi tamo živjeli.
Odmah sam primijetio prilikom izlaska iz zračne luke svoju nekadašnju školu Mother of Good Council Catholic Primary School.
Prepoznao sam i farmu šećerne trske u Smithfieldu. na kojoj smo nekoliko mjeseci 1948. godine živjeli prije odlaska u Sydney, odnosno u domovinu.
Ostale su mi u sjećanju velike odvratne žabe na toj farmi koje bi se navečer odnekud pojavile i izazivale vrlo neugodan osjećaj kada bi se po mraku na koju nagazilo. Nisi znao jesi li nagazio na zmiju na žabu.
Vlasnik farme, u ono vrijeme vrlo mlad čovjek, a sada već čovjek u poodmaklim godinama, mr. Smart, sjetio se mojih roditelja i mene tijekom našeg susreta.
On je inače uvijek vrlo poštivao naše ljude kao odlične radnike i kod njega su uvijek imali prednost pri dobivanju posla. Čak ako nisu radili kod njega, pružao im je smještaj dok se ne snađu.
U Cairnsu sam odsjeo kod jednog moga prijatelja iz Smokvice, Ante Salečića kojemu sam se kao dječak divio jer je bio vrhunski nogometaš i sportaš. Eto, i on je dospio u Australiju i sada je bio moj domaćin u mom rodnom kraju.
Konačno smo krenuli automobilom prema Mareebi i Dimbulahu, istom onom cestom kojom sam i nekad putovao. Opet sam imao priliku prolaziti preko prijevoja Kooranda nedaleko od Cairnsa.
Konačno smo stigli u Mareebu. Moja vrlo draga i požrtvovna rođakinja Marija Stanković, iz čije sam kuće u South Johnsonu kao dijete bez pozdrava istrčao, vrlo nas je lijepo ugostila i pobrinula se za naše razgledavanje Mareebe i odlazak u Dimbulah.
U Mareebi, mom rodnom gradu, ipak se mnogo toga promijenilo i nije me gotovo ništa podsjećalo na vremena kada sam tamo dolazio s roditeljima.
Nastavili smo put prema Dimbulahu, istom cestom kao i nekada. U moje vrijeme bila je uska i prašnjava, a sada je šira i asfaltirana.
Nastavit će se...
Ante Tomašić
