Naslovnica Blogovi

Život u iseljeništvu je život bez vegete

Dok smo nekada dizali paniku i zbog najmanjega mrava u kuhinji, danas, kada ga nađem u tanjuru, samo otpuhnem i nastavim jesti
16. lipnja 2017. u 12:03 1 komentara 2034 prikaza
Santo Domingo
Foto: Renata Kasač
Pogledajte galeriju 1/3

Kada se odselimo nekamo, nužna je prilagodba na novu sredinu, jezik, klimu, nacije i njihove običaje. 

Dominikanska Republika Santo Domingo Hrvatica u tropskom raju: Siromašni ovdje ne plaćaju ni električnu energiju ni vodu

Razlike mogu biti neprihvatljive, ali ako se shvate preozbiljno, možete si zagorčati život svakodnevnim prigovaranjem ili jednostavno pustiti stvari i preokrenuti ih u svoju korist.

Nije isto živjeti u razvijenom zapadnom svijetu ili u zemljama u razvoju. Dok se naši ljudi u Europi, Sjevernoj Americi ili Australiji žele što prije uklopiti u novu sredinu, ne ističući se previše, život u nerazvijenim zemljama zapravo vas gura u izolaciju i nemate potrebu miješati se s lokalnim stanovništvom, prije svega zbog velikih kulturoloških razlika, a potom i zbog jezika. 

Mnogo je lakše uklopiti se u međunarodnu zajednicu gdje se komunicira engleskim, nego učiti (opet) još jedan jezik. Iako se s vremenom sve više počinje koristiti mješavina engleskog i španjolskog, tzv. spanglish.

Svoj novi život na Haitiju i u Dominikanskoj Republici shvatila sam kao veliku avanturu, od koje još uvijek nastojim izvući najbolje i sve poteškoće zbog nerazumijevanja okrenuti na smiješnu stranu.

Naviknula sam živjeti bez TV-a i uz nestašicu vode, struje, plina, goriva te ostalih brojnih blagodati koje su sasvim normalne u civiliziranom svijetu. 

Silom prilika naučila sam mnoge stvari za koje nisam ni slutila da će mi ikada trebati u životu: kako upaliti generator kada nema struje, kako puniti spremnike s vodom i kako prati rublje samo u određeno doba dana kada ima električne energije. 

Naučila sam da mi auto u Santo Domingu uvijek mora biti pun goriva, jer katkada bih putovala s djecom satima od vrtića do kuće, kao i nositi sa sobom boce vode, grickalice... 

Naučila sam kuhati bez vegete koju sam do tada trpala svuda kao i svaka domaćica s naših prostora. Zapravo, život mi se okrenuo naglavačke, od zaposlene žene postala sam kućanica ili, kako to ovdje kažu, "ama de casa".

Dakle, prvo s čime sam se susrela u trgovačkom centru bio je odabir i kupnja sredstava za čišćenje, higijenskih potrepština i hrane. Ne poznavajući brendove nije lako izabrati sredstvo koje neće ostavljati mrlje na prozorskom staklu ili prašak za rublje koji pere najbolje, a otkriti najblaži miris omekšivača bila je prava avantura. 

Mjesecima smo mirisali na tropsko cvijeće, kolače i vaniliju s Madagaskara dok nismo pronašli pravu formulu.  

A tek okusi i navike u prehrambenim proizvodima, to je priča za sebe. Godinama nismo pili jogurt jer su imali samo zaslađeni koji ne volimo, dok nismo otkrili privatne male proizvođače kod kojih danas kupujemo. Latinoameričko tržište drukčije je od onoga europskog tako da uistinu nije lako odabrati proizvod koji nam odgovara.   

U početku mi je okus kokosove vode bio neprihvatljiv, a danas ne prođe dan, a da ne popijem onako ravno iz kokosova oraha.

Život u tropima nosi svoje zakonitosti, a to je da vegetacija buja na sve strane. I nema zida ili staklene pregrade koja će to spriječiti.  

Vrlo brzo sam shvatila da moram zaboraviti na ideju da svoje predivno voće izložim negdje u kuhinji ili na stolu dnevne sobe da bi bilo pri ruci djeci ako požele pojesti. To je jednostavno nemoguće od količine raznoraznih kukaca koji se također dolaze osladiti privučeni bogatim mirisima. 

Čašu soka, kave ili čaja ne treba izgubiti iz vida ni na trenutak jer nikad ne znate što možete progutati s omiljenim napitkom. 

Dok smo nekada dizali paniku i zbog najmanjega mrava u kuhinji, danas, kada ga nađem u tanjuru, samo otpuhnem i nastavim jesti. 

Sva svježa hrana, uključujući tjesteninu, šećer, brašno, mora se držati u hladnjaku ako ne želite dodatne proteine u svome obroku. 

Jednom smo imali najezdu žohara u kuhinji, trajala je mjesecima i nikako ih se nismo mogli riješiti. Gmizali su i zavlačili se posvuda. Jedan oveći primjerak živio je u našoj ladici sa žlicama. No odjednom su nakon višemjesečne torture jednostavno nestali. 

I danas pamtim miris spaljenog žohara u tosteru...

Haiti Sirotište kardinala Stepinca na Haitiju Tri hrabre hrvatske žene žive na rubu zloglasnog naselja Cité Soleil, mjestu gdje život vrijedi koliko i šaka riže Karneval Stopala su joj bila okrenuta unatrag Hrvaticu u Dominikanskoj Republici 'napala' gola žena s dugom crnom kosom Zdravstvo Hrvatica u iseljeništvu Kako se jedan bezazleni odlazak na plažu pretvorio u pravu noćnu moru

Elipso

  • kokodrilo:

    Santo Domingo de Guzman je najveci grad na Karibima, sa milion stanovnika ili 3 miliona kad se ubroje pripadajuca provincija. Mislim da gospodja uveliko pretjeruje opisujuci taj stari i ponosan grad kao neku vuko.ebinu. Zahvaljujuci Internetu, danas se moze kupiti ... prikaži još!ti bas sve sto ti srce zeli od bilo kuda. A adaptacija na zivot je za mnoge neminovnost, kao sto bi bila i za nekog iz Santo Dominga za zivot u HR.

Message