Naslovnica Blogovi

Često kasnite? Onda ovdje trebate živjeti!

Moja poznanica, Engleskinja, požalila se da joj je jedno subotnje jutro osvanula na vratima djevojčica iz škole s torbicom u kojoj su stvari za spavanje i rekla da ostaje kod njih za vikend jer su roditelji otišli negdje na odmor
20. lipnja 2017. u 12:47 0 komentara 2406 prikaza
Santo Domingo
Foto: Renata Kasač
Pogledajte galeriju 1/3

Kada smo prvi put bili pozvani na subotnji ručak u 13 sati, kako i priliči našoj kulturi, pristojno smo zakasnili deset minuta pa pozvonili s cvijećem, vinom i tortom u rukama.  

Santo Domingo Santo Domingo Život u iseljeništvu je život bez vegete

Ovo su moja svakodnevna iskustva iz Santo Dominga u Dominikanskoj Republici.

Nismo ni slutili kako taj poziv zapravo znači da možemo doći oko 16 sati bez problema. Ručak ne samo da se nije počeo kuhati nego je gospođa u čiju smo kuću došli tek izišla ispod tuša. 

Drugom prilikom djeca su bila kod nas na igranju i očekivali smo da će roditelji doći po njih u neko pristojno vrijeme, najkasnije do 21 sat, kako je to u Hrvatskoj. 

Vrijeme je prolazilo, a roditelji se nisu pojavljivali. Oko 22 sata nazvali smo zabrinuti da se nije nešto loše dogodilo, ali sve je bilo u redu, kao dolazili su. Oko ponoći smo im poslali poruku kako idemo spavati te da po djecu mogu doći ujutro poslije devet.

Nakon tih prvih nesporazuma, naučili smo kasniti i ne živcirati se, a naši Latino prijatelji od tada k nama dolaze i 15 minuta prije dogovorenog termina, duboko se ispričavajući zbog kašnjenja.

Ne smijem ni zamisliti u kakvoj strci provode taj dan kada ih pozovemo na večeru. No shvatila sam da su moje muke neznatne u usporedbi s drugima. 

Moja poznanica, Engleskinja, požalila se da joj je jedno subotnje jutro osvanula na vratima djevojčica iz škole s torbicom u kojoj su stvari za spavanje i rekla da ostaje kod njih za vikend jer su roditelji otišli negdje na odmor.

Na dječje rođendane, čak i onda kada kasnimo, uvijek dođemo prvi. Pa čak i prije slavljenika. 

Osim kašnjenja, na koje smo se nekako privikli, postoji još i kultura čekanja na koju se nikako nismo i nećemo prilagoditi.

Kada djeca imaju jutarnja sportska natjecanja, čekanje se razvuče do popodnevnih sati. Budući da se sve organizira u dobro rashlađenim prostorima, ne samo što se načekamo i razljutimo zbog toga, nego se i smrznemo toliko da se prehladimo. 

Jednom prilikom upitala sam trenera što kažu ostali roditelji, zar njima ne smeta što čekaju. On se samo nasmijao i odgovorio: "Pa ne, nama je to baš cool. Družimo se, navijamo, jedemo i usput se hladimo".

Ne samo što nisu ranoranioci nego ovdje ništa ne radi prije deset sati ujutro. Banke, trgovački centri, saloni za uljepšavanje, liječničke ordinacije, sve se otvara tek oko deset sati, a restorani ne rade prije 11.30.

Svježi kruh ne može se kupiti prije podneva. Peku ga u dva navrata: jednom za podnevni ručak, a drugi put u 17 sati.

Dominikanci jako vole jesti i na svakom uglu moguće je kupiti nekakav topli zalogaj. Grickaju dok čekaju kod liječnika, na sportskim natjecanjima, u školama, na fakultetima, u kinu, kazalištu... Nije ni čudno da su postali nacija koja ima problema s pretilošću.

Osim što jedu u kazalištu, sasvim im je normalno da u isto vrijeme fotografiraju, snimaju, pričaju ili se dopisuju preko mobitela. Kamera bljeska kao da ste na rock koncertu, a ne na koncertu klasične glazbe. 

Imaju strašnu potrebu sve ovjekovječiti i podijeliti na društvenim mrežama. Ne možete ni zamisliti moju reakciju na takvo ponašanje.  

Dominikanska Republika Sestre Mirabal Hrvatica donosi potresnu priču iz Dominikanske Republike: Pakao je krenuo kad je lijepa Minerva odbila zloglasnog diktatora Istra i Vukovar Putopis Iseljenica iz Santo Dominga: Hrvatska je zemlja apsurda Ravnica Nastavak Hrvatica iz Dominikanske Republike: U Slavoniji je lakše kupiti automobil nego unajmiti
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.