Nakon sat vremena vožnje autobusom kroz lijep i zanimljiv istarski krajolik stigla sam na kolodvor u Pazin koji izgleda kao zona sumraka.
Propustili ste prvi dio priče? Pročitajte ovdje!
Propustili ste drugi dio priče? Pročitajte ovdje!
U autobusu za Rovinj nije bilo nikoga osim mene i još jedne putnice. Čudno i smiješno.
Moja nova kolegica i ja sve se više smijemo hrvatskim apsurdima. Priči se pridružuje i vozač.
Pitam ga zašto samo nas dvije putujemo u Rovinj usred sezone. On mi odgovara kako voze dva autobusa dnevno te da nekad nema niti jednog putnika. Ne mogu vjerovati!
Kada smo napokon krenuli shvatila sam da ne idemo glavnom cestom već nekim uskim i teško prohodnim prometnicama.
Odjednom smo stali na križanju puteva, izišli van i upitno se pogledavali.
"Evo djevojke, ja vam svaki dan pričam istu priču i već mi je dosadilo. Uglavnom, moramo ovdje pričekati desetak minuta da prođe drugi autobus. Ne smijem napustiti Žminj prije određenog vremena", rekao nam je vozač.
I tako smo nekih 15 minuta sjedili usred ničega.
Rovinj je bio krcat turistima. S plaže na kojoj sam se kupala pružao se ugodan pogled na prepoznatljivu vizuru starog grada i crkveni toranj sv. Eufemije.
Uz hrvatski najviše se čuo njemački jezik, što me podsjetilo na ljetovanja u osamdesetima.
Nakon kratkog kupanja u Jadranskom moru, meni koja sam navikla na tropske temperature, voda je bilo veoma hladna.
Kao šećer na kraju ljetne turneje put nas je odveo u Vukovar.
Iako mnogi stanovnici pronalaze zamjerke u obnovi grada, nama je posjet bio pravo osvježenje.
Sam prilaz Vukovaru lijepo je uređen sa cvijećem i zelenilom. Iako se grad na prvi pogled ne čini kao da je pun života, ako prošetate obalom Dunava i zavirite u brojne restorane, vidjet ćete brojne strane goste.
Osim dvorca Eltz svakako treba posjetiti i novootvoreni Muzej vučedolske kulture ili Spomen sobu u Vukovarskoj bolnici.
Možete se provozati i Dunavom u staklenom brodu te uz čašu vina uživati u zalasku Sunca.
Hrvatska je prelijepa zemlja, bogata kulturno-povijesnim i prirodnim znamenitostima koje pružaju brojne mogućnosti.
Ali, nažalost, nedovoljno je iskorištena. Uvijek se baziramo na jednu vrstu turizma i nastojimo privući samo određenu vrstu gostiju, umjesto da proširimo paletu svoje ponude.
Zaboravljamo da kod nas ne dolaze samo ljudi željni mora, sunca i plaže. Ima i turista s toplih karipskih otoka čiji su standardi drukčiji.
Domovina postaje sve zanimljivija mladima s ruksacima na leđima, ali i umirovljenicima koji traže nešto mirniji oblik uživanja. No, kao da nije spremna.
Hrvatska je zapravo zemlja apsurda. Dok s jedne strane imamo vrhunske prometnice, na drugoj je povezanost sve lošija.
Od Osijeka do Dubrovnika planirala sam putovati zrakoplovom, no iz svoje zemlje nisam mogla kupiti kartu.
Najteže je doći do informacija o bilo čemu, a pogotovo na stranom jeziku.
Autobusni kolodvori diljem Hrvatske uglavnom nisu održavani.
Sanitarni čvorovi iz sedamdesetih, uz povoljne i kičaste suvenire, najveća su sramota hrvatskog turizma.
Svagdje se uglavnom nude licitarska srca u obliku magneta ili privjeska, što je lijep poklon, ali kada ih već kupujete nekoliko godina zaredom, stvarno dosade.
Ako želite razveseliti svoje prijatelje nekom sitnicom iz Hrvatske, osim spomenutim, morat ćete izdvojiti nešto više novca.
Moj prijedlog je slavonski zlatovez ili Vučedolska golubica.
Moja Hrvatska je projekt za koji pišu hrvatski iseljenici i ljudi s iskustvom života izvan domovine!
U Dominikanskoj Republici je broj ubojstava 22,5 na 100 000 tj. spada među najveće na Svijetu i 200% nadmašuje ovdašnje brojke...Dalje kaže sve je ostalo iz 70-ih, hmm pa ne znam na koju zemlju misli je upravo Dom.Republika ima stalnoo poteškoće sa pazite ovo električnom energijom jer je sve zastarjelo od kablova pa na dalje tj tamo ih 1975.godine. To mi je najbolje kada netko dođe iz vana i krene bacati drvlje i kamenje, a mnogi su vani puno nezadovoljniji nego ovdje samo im je to teško priznati i radije će pljuvati.