Prije nekoliko dana, kad sam razmišljala o današnjem članku, sjetih se svoje zadaće iz 4. razreda osnovne škole.
Tema iz čitanke bila je o slugi Jerneju, koji je cijeli život radio za druge i umro negdje pokraj puta, iscrpljen, sam.
Učiteljica nam je tada dala zadatak napisati nešto o tome. Sjećam se se svojih riječi: "I mi nikada više nećemo trebati ići u pečalbu kao sluga Jernej".
To sjećanje upravo me natjeralo u suze, jer koliko je hrvatskih sluga negdje ostalo na putu od te moje priče pa do danas, ali i nakon ovog članka, jer sve više ljudi napušta domovinu i postaju negdje sluge Jerneji?
Teško mi je bilo razmišljati o našoj hrvatskoj sudbini u 20. i 21. stoljeću!
U Kanadi se dogodilo nešto što me jako potreslo. Jedan mladić iz Slavonije, Branimir P., star 29 godina, došao je kod nas potražiti "sreću".
Dobio je posao na nekoj farmi u pokrajini Alberti. No, "sreća" je bila kratkog vijeka. Poginuo je u prometnoj nesreći na kanadskom tlu.
Njegova majka željela je pokopati svog sina u rodnom mjestu. Kanadsko-hrvatska zajednica je odmah, zahvaljujući našim svećenicima, sakupila novac za prijevoz pokojnog natrag u domovinu majci slomljenoga srca, jer ona, nažalost, to nije bila u stanju učiniti.
Otišao je živ, vraćen majci mrtav. Taj događaj tada me strašno potresao, a danas vidim usporedbu: još jedan hrvatski sluga Jernej negdje je umro pokraj puta.
I ne krivim ja njega, Bože sačuvaj! Jer on vjerojatno nije vidio nikakav izlaz iz teških životnih problema, neimaštine koja je nevjerojatna u jednoj bogatoj Slavoniji i otišao je trbuhom za kruhom.
Zaista ne krivim njega već sustav koji tjera ljude da budu sluge Jerneji negdje po cijelom svijetu, a naša Hrvatska trebala bi biti jedna od bogatijih zemalja Europe.
Pogledajte neobrađena polja Slavonije, zarasle vinograde Sv. Jane i drugih vinorodnih područja, a svuda po domovini prodaje se uvezena hrana.
Gospodo, što se događa s našom Hrvatskom, našim narodom? Od gotovo samog početka prošlog stoljeća i mnogo prije toga, krvarili smo.
Moja "teca", Međimurka, otišla je tridesetih godina prošlog stoljeća za svojim suprugom u Sjedinjene Američke Države.
Ondje je rodila sina koji je, nažalost, vrlo brzo umro. Suprug je poginuo u rudniku ugljena.
Moja se "teca" vratila sama i živjela cijeli život u kući nekih rođaka, uvijek usamljena.
Kad prođete grobljima Pennsylvanije u Americi, znate li koliko ima posljednjih počivališta Hrvata koji su u rudnicima izgubili mlade živote.
Mnogi naši ljudi ostavili su svoje zdravlje i živote i po rudnicima urana u Kanadi.
Težak je to bio kruh Hrvata koji su kasnije umirali od teških bolesti.
Drugi svjetski rat i njegove posljedice stvarno su nam smanjile broj stanovnika, posebno muških članova, za nekih pola milijuna, a nakon toga iseljavanje mnogih Hrvata u sve zemlje svijeta nije nikad prestalo.
I kad smo mislili da bi sve trebalo biti bolje – pa imamo Hrvatsku, krvavo smo se izborili za nju – pogledajte najnovije brojke iseljavanja!
Prema pisanju nekih medija, broj stanovnika Hrvatske uskoro će pasti ispod četiri milijuna, što zbog iseljavanja, a najviše zbog negativnog nataliteta.
Nažalost, izgleda da nitko od naših vodećih ljudi ne smatra nekom velikom stvari to što mladi, obrazovani Hrvati odlaze.
No ne napuštaju domovinu samo ti mladi ljudi, već i njihova djeca, kao i ona koja bi se trebala roditi i povećati broj stanovnika.
Hrvatska daje velika sredstva za školovanje mladih, a onda mirno gleda kako oni odlaze i daju sve najbolje onima koji za to nisu ni lipe platili.
Tragedija hrvatskog naroda se nastavlja, no sada više ne možemo kriviti druge – uprimo prste u one koji upravljaju zemljom, u one koje ste izabrali na izborima, ali i u same sebe!
Često mi čitatelji u komentarima predbacuju kako ne vidim stvarno težak život prosječnog Hrvata koji se bori da nekako preživi.
Niste u pravu jer sve znam i dobro vidim, slušam o problemima, često mi suze krenu kad razmišljam o svima vama koji odlazite u nepoznato.
Osjetljiva sam na socijalne probleme i moji bi vam prijatelji to mogli posvjedočiti.
Kad pišem o čežnji nas, iseljenika, za našom prekrasnom domovinom – to je bolna istina.
No shvaćam jako dobro da se od ljepota ne može živjeti, kamen se ne može jesti, djecu treba roditi i nekako podignuti.
Uz ostale poteškoće, nema ni poštovanja zakona u Hrvatskoj, koji ustvari nisu loši, jedino – ne provode se, pa nije ni čudo što odlazite.
Možda niste znali da su kod nas u Kanadi najbolje obrazovani vozači taksija i vratari na ulazu u velike stambene zgrade.
U zgradi moje prijateljice radi čovjek iz Pakistana (kod kuće je bio profesor na fakultetu), ali ovdje nije mogao dobiti položaj koji mu obrazovanjem pripada.
Većina ljudi došla je u Kanadu prepuna snova. Bili su spremni na sve da bi postigli željeni cilj, no mnogi su se prekvalificirali, umorili, digli ruke pa rade svašta samo ne ono za što su se obrazovali.
To mnoge i od vas čeka. Pokušajte otvoreno razgovarati s nama kad smo u posjetu. Tražite punu istinu jer, vjerujte mi, i nama je često teško sve reći.
Koji put nas je i sram jer prošli smo svašta! Ima i onih koji će vam lagati.
Otišli smo prepuni nadanja – baš kao što i vi sada odlazite. Neki od nas su uspjeli, no s kakvom žrtvom?
Moj suprug, geodetski inženjer, čistio je godinu dana konje u jednoj konjušnici i ništa mu nije bilo teško. Moja djeca gotovo uopće nisu viđala svog oca jer je radio od ranog jutra do kasne večeri. I tako svaki dan.
Nisu moja djeca jedina, mnogo je takvih po Kanadi. No, preživjeli smo i kažu nam da smo uspjeli.
Kažem, uspjeli smo, jer uz težak i pošten rad uvijek smo imali vjere u zakon, a to je ono što Hrvatskoj zaista nedostaje.
Život u Kanadi nije uvijek bio dobar, ali jedno smo uvijek znali: zakon se uglavnom poštuje i provodi i ako ste u njegovim okvirima, zaštićeni ste.
Zakon se ne mijenja zbog neke osobe ili da bi nekome pomogao.
Tu je razlika, koja nas, iseljenu Hrvatsku, strašno boli jer u domovini nažalost nije tako u mnogim slučajevima.
Moj suprug ima tvrtku i on ne može ni zamisliti da ne plati svoje ljude na vrijeme, prema zakonu. U to je uvijek uključeno socijalno osiguranje, mirovina, svi državni nameti.
To što slušam po Hrvatskoj od mnogih poznatih upravo je nevjerojatno.
Jedan mladić iz moje šire obitelji u domovini stalno radi na crno, nema ni punu plaću, nema uplate za mirovinu – dok njegov gazda napreduje.
Kako je to moguće? Gdje su zakoni koji štite obične ljude koji žele samo nekako preživjeti? Kako čovjek može dići svoju obitelj ako nema redoviti dohodak? Nije čudo što mnogi odlaze.
Često mi se mota po glavi jedna strašna rečenica: "Mi Hrvati bolji smo sluge nego gospodari".
Ne možemo više upirati prstom na nekoga drugog jer domovina je stvarnost više od 25 godina i sami smo si za sve krivi.
Mi smo otišli iz ovih ili onih razloga, koji su bili zaista jaki u to vrijeme. Vi sada odlazite u strani svijet nadajući se boljemu.
Mi znamo što vas čeka i nekako mi stalno zvone riječi s početka priče: "I mi nikada više nećemo trebati ići u pečalbu kao sluga Jernej".
Zaista?
Hrvatska je šaptom pala ulaskom u Eu.Sva područja u RH i Herceg-Bosni su opustjela, ovo je sramota za što smo se borili, za što smo išli u rat, za što smo razbijali Jugoslaviju?!Hrvati su veliki gubitnici, nismo imali državu preko 800 godina, a vjerojatno zato što je nikad nismo znali smi ni voditi, mi hrvati smo nesposobni voditi vlastitu državu, priznajmo-to je istina.