Naši ljudi iz vremena Jugoslavije bježali su u iseljeništvo i s otoka.
Imam dobrog prijatelja, umirovljenika Roka Tanfaru, koji zimi živi u Kanadi, a ljeto provodi na otoku Krapnju.
Na pitanje zašto je pobjegao, odgovara: "Želio sam slobodu!"
Sudbina mnogih mladića pozvanih na služenje vojnog roka u tadašnju JNA često je bila neizvjesna. Većina se vratila kući u dobro zakovanim sanducima, a njihovi roditelji čak nisu smjeli vidjeti ni mrtvo tijelo svog djeteta i zakopati ga na tradicionalan način.
Teška su to bila vremena. Ni tada, kao ni danas, nije bilo posla, a osim toga prijetila je opasnost od vojske i mogućeg zatvora ili smrti. Tako su mnogi, baš kao i Roko Tanfara, razmišljali o napuštanju rodnog kraja.
Bježalo se preko Jadrana u običnim čamcima na vesla. Ljudi su umirali u nevremenu, od žeđi i gladi, ili su bili pregaženi velikim brodovima koji ih noću nisu vidjeli.
Tko zna koliko ih je tako nestalo! Kako sam Roko kaže, nikad neće zaboraviti noć u kojoj je veslao prema slobodi.
Njegova priča pomalo je uznemirujuća...
"Počet ću s 26. listopada 1958. godine kad sam napustio domovinu, a tad je ujedno bio rođendan mog oca. Oko 18.30 sati nas trojica smo pokupili još četvoricu prijatelja s kojima smo dogovorili bijeg u Italiju.
Pun Mjesec je. Lagani burin uz krmu pomaže nam da se brže odmičemo od rodne grude i svojih najmilijih. Nažalost, nisu znali za naš bijeg.
Teče prvi sat veslanja s pravca otoka Žirja prema Rogoznici ili Splitu, a brzi ratni brod JRM nam sječe rutu. Da nismo 'legli' na vesla, dogodila bi se velika tragedija. Bili bismo presječeni i nitko ne bi znao za našu sudbinu.
Hvala Bogu, izvukli smo se za dlaku. Je li nas netko s tog broda vidio, nitko ne zna. Svi uzdahnemo, zahvalimo sv. Nikoli što nas je poštedio i nastavljamo dalje, prema Mjesecu.
Sedmero nas je, jedna djevojka i šestorica mladića, nitko stariji od 19 godina, guramo barkicu do cilja... Odavde više ne možemo vidjeti svoj otok, ali meni je samo u mislima kada ću ugledati kopno Italije.
Tako cijele noći kao iz Nazorove 'Galiotova pesen' – veslaj, veslaj. Činilo se da nigdje nema kraja, no onda smo rano ujutro ugledali talijanske koče kako love ribu u hrvatskom moru!
Vjetar ne pada, još uvijek nam je uz krmu. U sedam sati ujutro, točno na vrhu nekog otočića čije ime nitko od nas ne zna, svanulo je zlatno Sunce.
Moj predragi otac, veliki moreplovac koji je Jadran i Sredozemlje imao u malom prstu, kad sam prvi put 1971. došao kući, rekao mi je da se taj otok zove Jabuka.
Sa sobom nismo ponijeli ništa. Ni vodu, ni hranu! Sve što smo imali bilo je na nama, uz veliku izdržljivost i želju za slobodom!
Odmičući se od Jabuke, orijentirali smo se prema Suncu. Oko podneva (ipak smo imali nekakav ručni sat) vjetar je počeo padati i više nam nije bio od pomoći. Već smo izgladnjeli, isto kao i morski psi koji su stalno bili oko nas..."
Nažalost, nemoguće je opisati što su sve prošli Roko i njegovi prijatelji, no ovome treba samo dodati da su sreli dobre ljude koji su im pomogli.
Junak naše priče završio je u talijanskom izbjegličkom logoru iz kojeg se uputio prema Kanadi.
Ondje je upoznao svoju buduću suprugu Miru, Zagorku po rođenju, koja je živjela u Maloj Ludini.
Danas na Krapnju njih dvoje godišnje provedu nekoliko mjeseci umirovljeničkog života. Uživaju u novoj kući koju su izgradili na mjestu starog obiteljskog doma.
To je bila kratka priča Roka Tanfare, velikog zaljubljenika u Hrvatsku.
Koliko on i njegova gospođa vole svoju domovinu dovoljno govori činjenica što su jednu od svojih unuka nazvali Madison Croatia.
Moja Hrvatska je projekt za koji pišu hrvatski iseljenici i ljudi s iskustvom života izvan domovine!
"kad sam prvi put 1971. došao kući", ......ovo mi nije bas jasno, vratio se 1971-ve, pa kako te nisu na granici uhvatili, pobjego si od vojske I oni te tek tako pustili.