Već sam nekoliko puta napisala da imam puno poznatih u Kanadi, ali i u Hrvatskoj.
Volim svoje prijatelje, i često razgovaram s njima. Smatram da su prijateljstva važna, posebno nas, koji živimo tako daleko od domovine.
>> Hrvatica u Kanadi: Osamljenost je često strašna. Bolest dolazi
Jedan od mojih dragih prijatelja u Kanadi je Franjo Lajtman, za mene uvijek samo Franc, s kojim sam razgovarala prošli tjedan.
Poznajem Franca dvadeset i više godina, radili smo zajedno u Hrvatskom društvu "Međimurje".
Dobro poznajem i njegova brata Ivu, često s njim porazgovaram, no ništa nisam znala o njihovoj obitelji.
Kad je Franc počeo pripovijedati svoju životnu priču, shvatila sam da je moram zapisati i podijeliti sa svima vama.
Mnogi su moji prijatelji napustili domovinu kako bi sačuvali živote.
Lajtmani, ponosni Međimurci, puni ljubavi za svoj kraj "malo Međimurje, koje je najlepši falačec zemlice Hrvatske", kako govori moj Franc, također su otišli trbuhom za kruhom.
U obitelji je bilo 11-ero djece, jedno drugom do uha, svi gladni kruha koji su majka i otac jedva nabavljali. Život je bio zaista težak.
Tada je u domovini bilo dosta velikih obitelji s mnogo djece, a ne kao danas – kad roditelji imaju jedno, najviše dvoje djece i zemlja nam izumire.
I moji su roditelji iz velikih obitelji. Moj otac, Međimurec, jedan je od devetero djece. Majka, Bračanka, jedna je od dvanaestero djece. Svi su nekako došli do svog kruha, no to su bila vremena prije Drugog svjetskog rata.
Nakon tog rata postalo je mnogo teže za takve obitelji, a to su svakako osjetili i Lajtmani.
Lijepo je razgovarati s Francom, uvijek se slatko nasmijemo. Ima izvrstan smisao za humor, nužan za nas, koji smo došli u Kanadu.
Još je jedna zanimljiva stvar s njim: on nema dlake na jeziku. To često nije baš najbolji izbor, ali baš ta njegova kvaliteta za mene je jako važna.
Treba uvijek govoriti istinu. Nije lako živjeti u Kanadi, mnogo se radi, nema puno vremena za zabavu, ali ako imate smisao za humor i ne prešućujete istinu, moći ćete se sami na svoj račun nasmijati, a smijeh je dobar za dušu i zdravlje.
Ovaj put nismo se toliko nasmijali jer smo govorili o ozbiljnim stvarima.
Pitala sam za roditelje i priča je počela o rođenju i životu u malom pitomom selu Selnici, u uvali okruženoj vinogradima i voćnjacima, između dragih međimurskih bregov, negdje između Murskog Središča i Sv. Martina na Muri.
Čula sam mu u glasu veliku čežnju za rodnim krajem kad mi je opisivao svoje selo koje se smjestilo na brijegu, uokolo mala brdašca, a gorice – kraja im nema.
"Falaćec zemlice koje je Bog sebi namijenio, no dal ga svojim Međimurcima", govori Franc.
No, od ljepote se ne živi (to stalno čujem od vas, čitatelji, i u pravu ste).
Tata, Aleksije, bio je nakupac, a majka Terezija brinula se za mnogobrojnu dječicu.
Najstarija je bila Bernarda (otišla u časne sestre), pa Franc rođen 1942., Marija, Ivo, Ružica (koja je nažalost umrla u djetinjstvu), Julija, Anton, Martin, Tereza, Branko i Josip.
Trebalo je sve njih hraniti, a djeca su se rađala od 1940. godine nadalje.
Otac je nažalost, pobolijevao jer su ga Mađari pretukli i ostale su teške posljedice.
Majka nije mogla sve sama. Franc je otišao sa 16 godina u Banju Luku, u samostan kod svećenika trapista u školu jer kod kuće nije mogao dobiti ni školu, ni posel, kako on sam govori.
Puno se događaja Franc sjeća, nemoguće je sve to staviti na papir, no moram vam ispričati o jednom zanimljivom iz njegova života.
Kad je moj prijatelj čuo da je umro kardinal Stepinac, popeo se na krov samostana u Banjoj Luci i izvjesio crnu zastavu.
Odmah je doletjela UDBA i pitali su tko je to učinio. On se odmah prijavio, a kad su mu rekli svašta o Stepincu, odgovorio im je da mu je njegov otac govorio kako je kardinal najbolji čovjek, najbolji Hrvat i da on nikada nije bio ratni zločinac.
Jasno, nakon ovog događaja uslijedili su problemi, no Franc je tvrd čovjek, odlučio je otići, jer je vidio da tu, u toj zemlji, kruha za njega nikada neće biti.
Pobjegao je 1962. godine preko Slovenije u Austriju, dokopao se konačno Kanade i tamo stvorio život.
Kad je odlazio, sva djeca nisu još bila ni rođena, pa je pomagao majci i ocu koliko god je mogao i polako dovodio svoju braću i sestre u Kanadu, jer na gruntu nije bilo mjesta za sve.
Tako je danas u Kanadi njih petero: Marija s mužem i dvoje djece; Ivo i supruga mu Marianne, Julija s mužem i dvoje djece; Martin s troje djece, supruga mu je nažalost pokojna (a sin mu je tako sličan) i Franc sa suprugom i troje djece.
Ostali su ili u Sloveniji ili u Hrvatskoj. Razbježali su se Lajtmani kao rakova djeca. No, to je izgleda sudbina naših ljudi.
Vratimo se Francu, jer mislim da o njemu i njegovoj užoj obitelji treba malo više reći.
Kako rekoh, nasmijem se s njim uvijek iako se katkada politički ne slažemo, no to se zove demokracija. No nije samo on poseban: on ima predivnu suprugu, o kojoj također želim malo govoriti.
Čudni su putovi Božji i možda je Franc morao doći u Kanadu da bi upoznao svoju lijepu Anu, Poljakinju koja izvanredno govori hrvatski i uvijek, gdje god može, bori se za našu domovinu.
Njihovo troje djece vrlo je aktivno u našoj kanadsko-hrvatskoj zajednici.
Sva djeca nastupala su u folklornoj grupi "Sljeme", a poslije je njihova kći bila i učiteljica plesa, čak i predsjednica te folklorne grupe.
Dečki su glazbeno "navudreni", Aleksije svira bisernicu, Miroslav bajs u popularnoj grupi "Veseli pajdaši". Danas i sve unuke plešu u "Sljemenu".
Franc je upoznao svoju buduću suprugu 1969. godine i već su se 1970. oženili. Znao je on što radi. Pametan Međimurec vidio je da je Ana nevjerojatno sposobna, a dobrota joj iz očiju viri.
Neke žene drugih nacija, koje su se udale za naše ljude, hrvatski često ne mogu naučiti (jer naš jezik je zaista težak), dok ga je Ana izvrsno savladala, ali i zavoljela domovinu.
Kao već rekoh, i Ana i Franc bili su u folklornom društvu "Sljeme", jednom od vodećih društava Mississauge. Brinuli su se o svemu, pa tako i o nošnjama.
Godine 1983. doputovali su u Zagreb da kupe neke nošnje i slike kako bi žene poslije same mogle napraviti nošnje prema tim slikama.
Ušla je u jednu prodavaonicu i zatražila slike hrvatskih nošnji. Djelatnica ju je zapitala odakle je i naša Ana, porijeklom Poljakinja, ponosno je odgovorila da je iz Međimurja.
Međutim, prodavačica joj je rekla da je zaostala u vremenu jer traži slike hrvatskih nošnji, čak i pomalo luda, budući da nošnje nisu moderne i zapitala je što joj to uopće treba!
Naša ponosna "Međimurka" odgovorila joj je da ona sigurno nije luda.
Bravo, Ana! Mislim da bi mogla i danas održati predavanje o čuvanju kulture i brizi za sve što su nam naši stari ostavili jer često mi se čini kako se neki Hrvati gotovo stide svoje kulture.
Pitala sam Franca što je radio otkad je došao u Kanadu. Smije se on široko...
"A što nisam radio? Trebalo je hraniti obitelj, dignuti ih, pomoći onima u Međimurju, dovesti braću i sestre u Kanadu... Svašta sam radio i nije mi žao. Vidim dobre plodove svoga rada", odgovorio mi je.
No, Franc nije samo radio, on je jedan od osnivača društva "Međimurje", mnogo je pomagao za vrijeme Domovinskog rata, bavio se i političkim poslom, svestran je, uvijek nasmijan...
Svi mi, koji smo napustili Hrvatsku, volimo kraj iz kojega smo došli, sanjamo ga stalno (ali, vjerujte mi, u Kanadi smo uvijek čvrsto nogama na tlu jer samo tako može se uspjeti).
Možda sam u krivu, no čini mi se da Međimurci posebno pate za svojim domom.
Kad god s njima razgovaram stalno slušam o velikoj čežnji za Međimurjem, kako Franc kaže: "Srce je tam!"
Na kraju, predlažem pjesmu "Fala Božek za Međimurje". Kad pročitate stih: "Da Božek svet je podelil, sakomu nekaj je dobroga dal... Međimurje to je – tu doma buš ti", shvatit ćete čežnju Franca Lajtmana.
On je svu tu ljubav prenio na svoju obitelj, svoju djecu, a posebno na svoju suprugu Anu, pa je tako i ona, Poljakinja, postala Međimurka.
Baš kao i njenome mužu, "srce joj je tam" v Međimurju!
>> Međimurci u Kanadi: Ovako nešto nije moguće zamisliti u Hrvatskoj
Franz Leithman, porijeklom Nijemac, ozenio Poljakinju. Divna Hrvatska prica nema sta.