Naslovnica Priče

Hrvatica iz Kanade pita: Nose li naši ljudi, koji ignoriraju hrvatsku zastavu, domovinu u svojim srcima?

Ovih dana boravim na Floridi, gdje provodim nekoliko zimskih mjeseci. Na mnogim se kućama stalno vijore američke zastave
11. ožujka 2017. u 14:12 8 komentara 1654 prikaza
Zastava
Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Nekoliko posljednjih članaka mojih prijatelja, dopisnika Moje Hrvatske, govore o onome što nas, iseljenike, boli kada dođemo u domovinu. 

Svaku od tih priča kao da sam ja pisala, ali nitko od dopisnika još se nije dotaknuo teme koja je za mene zaista bolna. Koliko nam znači hrvatska zastava?

>> Hrvatica iz Kanade: Ostarjeli smo, mirovine su male, no za njega uvijek moramo imati novca

Koliko je mnogo emocija u te dvije riječi! Koliki su branitelji kroz stoljeća dali živote za tu našu hrvatsku trobojnicu! Koliko dugo je nismo smjeli izvjesiti, potajice smo je gledali... 

A kakvo je samo bilo oduševljenje kad je konačno zavijorila hrvatska državna zastava na kninskoj tvrđavi nakon pobjede u ratu, nakon naše nevjerojatne Oluje 5. kolovoza! Sjetimo se onih prvih dana naše mlade, neovisne slobodne republike kad su trobojnice vijorile kamo god ste pogledali. 

Za svaki praznik, bilo koje vrste, cijeli grad bi bio okićen ponosnim hrvatskim zastavama po službenim zgradama, uredima, školama, kućama...

Mi, iseljenici iz domovine, gotovo svi imamo hrvatsku zastavu u svojim kućama. Dok je trajao Domovinski rat, nismo propuštali ni jedan važan događaj, a da hrvatska zastava nije bila negdje postavljena. 

Za svake pa i najmanje manifestacije, u crkvama pokraj oltara – svuda su bile, a i danas su tu hrvatske zastave kojima se dičimo, i uvijek ih dostojno pozdravljamo.

Ovih dana boravim na Floridi, gdje provodim nekoliko zimskih mjeseci. Na mnogim se kućama stalno vijore američke zastave. Na svakoj službenoj zgradi je zastava, a mnoge od njih tako su velike da ih vidite izdaleka. 

Amerikanci zaista vole svečane povorke i vrlo često, gotovo za svaki veći događaj, po ulicama Naplesa, gdje se trenutačno nalazim, prolaze mimohodi. 

Svaka svečana povorka, bila ona za Božić, Dan zahvalnosti ili Dan Martina Luthera, počinje sa zastavama i završava sa zastavama. 

Kad god prolazi vojska, gledatelji se dižu, pozdravljaju je snažnim pljeskom, mašu malim ili većim američkim zastavicama koje su donijeli sa sobom.

Kako ne živim u Naplesu i Kanađanka sam, obično nemam američku zastavu, no na svakoj paradi završavam s bar deset njih u ruci. 

Svi oko mene imaju zastave, primjećuju da je ja nemam i svi se brinu oko toga da mi uguraju u ruke bar jednu. Tako i ja na kraju držim zastavice, pa mašem američkoj vojsci, invalidima u kolicima i svima u mimohodu. Često me i suze obliju. 

Zašto suze na američkoj svečanoj smotri? Razmišljam tada o našim hrvatskim braniteljima, mislim na našu trobojnicu.

Prije tri godine doputovala sam u Hrvatsku dan prije Dana pobjede, Dana Oluje. Zaista sam se veselila jer sam željela biti u Zagrebu baš na taj dan i vidjeti kako naši ljude slave najveći hrvatski praznik. Jako sam se razočarala toga dana. Još uvijek to pamtim. 

Samo zahvaljujući mojem prijatelju doživjela sam nešto malo lijepoga, no bilo me je gotovo sram gledajući prazan grad, kuće bez zastava, ljude koji nisu ni vidjeli mali broj branitelja koji su prolazili Zrinjevcem prema Trgu bana Jelačića, gdje su se poredali i priredili malu svečanost za prisutne.

Glazbe gotovo i nije bilo. Zagrepčani su bili ravnodušni... Poslije smo otišli na Oltar domovine, gdje se održao nastavak svečanosti. Tek tamo sam osjetila koliko su svi prisutni bili ponosni na naše branitelje. 

Tu, na Oltaru domovine, branitelji su bili čašćeni zahvalama i svaki govornik naglašavao je važnost toga dana, te nevjerojatne pobjede. 

Tamo sam osjetila ono što sam trebala osjetiti u središtu mog grada Zagreba, a eto, nisam. Hrvatska zastava naš je ponos. Naučimo nešto od drugih, onih koji štuju svoju zastavu, stoje ponosno pod njom – ujedinjeni. 

Mi, Hrvati, trebali bismo biti ujedinjeni pod svojom zastavom ako želimo da nam Hrvatska procvjeta. Posramimo one koji se srame svoje trobojnice, za koju su hrvatski branitelji umirali od stoljeća sedmog pa sve do ovog obrambenog Domovinskog rata. 

Svakog od nas tiče se nebriga prema braniteljima, a posebno nas se tiče nepoštivanje hrvatske zastave. Pitam se nose li naši ljudi, koji ignoriraju hrvatsku zastavu, domovinu u svojim srcima?

Vlasta Jantzl Kako je život krhak Kako je nepoznati Amerikanac spasio moju sestričnu iz Bleiburga Slavonija Veliko srce Hrvati u Torontu organizirali slavonsko kolinje

Prošle godine, kad sam bila u domovini, upitah na nekoliko mjesta imaju li hrvatsku zastavu. Pogled koji su mi uputili govorio je sve, kao i riječi: "Što je tebi? Opet pretjeruješ..."

Rijetko koja privatna osoba u Hrvatskoj ima zastavu, prijatelji moji, a mi, koji živimo izvan domovine, imamo je gotovo svi. 

Ne stavljamo mi našu hrvatsku zastavu uvijek, iako ima nekih koji i to rade. Izvjesimo je kad su veći hrvatski praznici, recimo Dan pobjede. Kako živimo u Kanadi, prva je kanadska zastava, pa onda hrvatska.

Hrvatska zastava trebala bi biti naša svetinja. Nažalost, u današnjoj domovini izgleda da nije tako. Barem tako izgleda.

>> Hrvatska zajednica u Kanadi gubi posebne ljude

Elipso

  • Avatar Haki68
    Haki68:

    Danas u Hrvatskoj je sramota staviti našu trobojnicu na kuću za vrijeme blagdana.

  • Avatar niko_svetinja
    niko_svetinja:

    Amen, u Americi I na groblje postave stotine zastava a kod nas samo pojedini gradovi I malo tko na kuce, Sramota.

  • zapadjezakon:

    Onaj koji ne zivi u Hrvatskoj nema sto govoriti kako i na koji nacin se treba voljeti domovina. Iz daljine je pogled uvijek drugaciji.

Message