U prosincu prošle godine dočekala nas je vijest o odlasku naše Marije Zrno, još jedne osobe koja je cijelu sebe dala za svoju Hrvatsku. "Mirko, Marija umrla je u srijedu, 19. prosinca 2018., oko 13.30 sati po australskom vremenu" – ova kratka poruka naše zajedničke prijateljice Sonje Pastuović iz Kanade donijela je nama, njezinim prijateljima i suradnicima, žalosnu vijest za koju ne možemo reći da je neočekivana, ali za koju smo svi željeli da nikada ne dođe. Znali smo za Marijinu bolest, ali isto tako vjerovali smo da će dobiti i tu životnu bitku.
Mariju sam upoznao odmah na početku Domovinskoga rata u Foreign Press Bureau (FPB) u Zagrebu, gdje je stigla s mladim Hrvatima iz cijelog svijeta kako bi na svoj način pomogla u borbi za samostalnost i oslobađanje jedine nam domovine. Idućih desetak godina životni putevi su nam se stalno ispreplitali. Najprije u uredima FPB-a u Zagrebu i Osijeku, zatim po ratištima diljem Slavonije gdje je redovito dolazila sa stranim novinarskim ekipama. Nakon toga u Sarajevu, gdje sam radio u veleposlanstvu Republike Hrvatske, a Marija je bila angažirana u Programu vojne stabilizacije HVO-a. U to ratno vrijeme zajedno smo organizirali izložbu Marijinih radova u prostorijama Hrvatskog kulturnog centra u Sarajevu, pomogli u realizaciji projekta obnove kupreške narodne nošnje, a Marija je vodila i likovnu radionicu za djecu u tek oslobođenome Kupresu. Iz tih dana ostala nam je i jedna neostvarena želja i zajednički projekt – organizacija likovne kolonije u mojoj Neretvi, gdje je Marija voljela dolaziti, odmoriti se, a i potražiti nova umjetničke nadahnuća.
Nakon završetka rata u BiH vratila se u Sydney, gdje smo se stjecajem okolnosti ponovno sreli budući da me tamo odvela moja diplomatska služba.
Jedinstvena osoba
Cijeli Marijin život bio je duboko obilježen trima poveznicama. Prva je njezina rodna Šuica iz koje je otišla kao dijete, ali koju je toliko voljela, stalno o njoj pričala i bila joj je izvor nadahnuća za mnoga slikarska djela. Druga poveznica je Hrvatska, za kojom je toliko patila i za koju se cijela davala, kojoj se početkom Domovinskoga rata i vratila, ali i koju je drugi put napustila razočarana razvojem događaja. Treća poveznica njezino je slikarstvo, koje je bilo njezino životno opredjeljenje, njezin način izražavanja i slanja poruka, smisao njezina života. Kako je sama rekla: "Slikarstvo je za mene velika istina i ja ga moram imati u svom životu."
Slikarstva se nikada nije ostavila, čak ni za vrijeme Domovinskoga rata. Cijelo vrijeme njezini su kistovi i boje bili uz nju, atelje je bio njezina oaza, mjesto gdje je liječila vlastitu ranjenu dušu. Šuica je bila i česti motiv nadahnuća njezinih slikarskih radova, kao i Domovinski rat i ratna stradanja. Sve što je u životu radila bilo je iskreno i maksimalno angažirano, davala je cijelu sebe kao slikarica, kao direktorica galerija, kao dizajnerica, kao prevoditeljica, kao prijateljica... Marija je bila jedinstvena osoba, prekrasnoga zaraznog osmijeha, umjetničke široke duše i kamenih tvrdoglavih gena. Naša Marija bila je velika pojavom, srcem i dušom. O njezinoj ljudskoj veličini govori i činjenica da je vodila brigu o troje bolesne djece (dva brata blizanca i mlađa sestra) kada su bili imali 7 i 6 godina sve dok je bolest nije u tome onemogućila.
Zatvoreni krug
Posljednje godine života provela je sa svojim partnerom Paulom u malome mjestu Batlowu, koje je netipično hladno za australske prilike, gdje zna zasniježiti, kao i u njezinoj rodnoj Šuici... Možda je to svjesno odabrana lokacija za njezin zatvoreni životni krug!
Toliko se veselila ponovnom okupljanju ratne ekipe FPB-a prošle godine, planirala je još jednom doći i vidjeti nas sve na okupu, ali ju je bolest u tome spriječila. Umjesto novog susreta, došao je ovaj toliko neželjeni rastanak. Sada kad se trebam pozdraviti s njom, mogu samo reći: "Mare, hvala ti za sve što si činila za svoj hrvatski narod, za svu pomoć i prijateljstvo koje smo dijelili! Počivaj u miru, zaslužila si! Pozdravlja te tvoj Mirkan u ime svih prijatelja s kojima smo radili i družili se tih ratnih dana!"
Mirko Volarević
