Dođete li u neku zemlju, u koju već više od stotinu godina odlaze vaši sunarodnjaci, onda vam ona postaje bližom i dražom. Tako je i s Argentinom, piše Matica iz 1984.
Već se više od jednog stoljeća u tu južnoameričku zemlju iseljava naš svijet.
Krajem 19. stoljeća prvi su se Blaćani odselili u Čile, Argentinu i druge zemlje Južne Amerike.
Međutim, najviše je njih u Argentinu otišlo tridesetih godina 20. stoljeća. Pozivali su jedan drugoga.
Mnogo se ljudi odselilo iz onih obitelji koje su imale brojnu mušku djecu jer im je domaće ognjište bilo tijesno.
Takvim Blaćanima pripadao je i Frane Klemin. Njegov otac Kleme imao je sedam ili osam sinova. Dakle, mnogo djece, a malo zemlje.
Tko je Franu pozvao u Argentinu, ne znam! Je li imao nekoga bližnjega svoga tamo ili je pošao "sam od sebe", ugledavši se u brojne svoje sunarodnjake, kojih je tamo već bilo dosta, nije poznato.
Krajem 1981. godine, kada sam bio u Argentini, nastojao sam posjetiti ponajprije svoje Blaćane, vidjeti kako žive, što rade...
Frane Klemin ni po čemu se ne ističe od ostalih tamošnjih Hrvata, nema bogatstva po kojem bi ga se moglo spominjati. Međutim, on ima jednu osobinu...
Frane je rođen na rijeci Cetini. Od malih nogu zavolio je ribu te je postao strastveni ribolovac.
Tu je svoju ljubav ponio sa sobom u Argentinu. No, kada Frane nije mogao svaki dan ići u Buenos Airesu na ribanje, onda je počeo voljeti i bakalar.
Tako je on, a to su mi naši tamošnji ljudi pripovijedali, uveo običaj da sve Blaćane barem jednom mjesečno poziva na bakalar.
Tako su se oni, premda desetke tisuća kilometara daleko od svoga rodnoga kraja, okupljali na zajedničkom sastanku, i najviše pričali o svojim blatskim korijenima i uspomenama...
Čini mi se da ni jedan Blaćanin nije toliko učinio da se u dalekome svijetu ne zaboravi rodni kraj, koliko je učinio gospodin Klemin.
Svojim je "bakalarskim večerima" držao mnoge naše ljude na okupu.
Danas (1984.) Frane Klemin ima sedamdeset godina. Više se kod njega ne okupljaju Blaćani kao nekada. Mladost je prošla. Većina se oženila, stvorila svoje obitelji.
No svatko od njih s posebnom ljubavlju spominje Franu Klemina.
Pijemo čaj u skromnoj njegovoj kuhinjici: moja sestra, rođak Branko i ja. Kažem Frani: "Kada ćemo, Frane, u naše Blato, na našu Cetinu...?"
"Ja? Nikada! Sve je prošlo, još malo pak će sve proći... Pozdravi mi sve one koji me se tamo sjećaju. Ja sam naše Blato odsanjao. Suđeno mi je da umrem daleko od njega, daleko od moga rodnoga kraja. Takav je moj život i život mnogih naših ljudi", sa sjetom reče naš veliki prijatelj, a ja ga nisam htio više na to vraćati.
Živko Strižić, 1984.
Ja rekoh u pitanju oni koji su prebjegli odmah nakon 2 Svjetskog Rata pa da razumijem zasto :)