Danas objavljujemo putopis s 20. dana vožnje po Americi. Za upravljačem automobila hrvatski su franjevci Jozo Grbeš i Robert Jolić, a godina je 2000...
Četvrtak, 20. srpnja 2000.
Vraćamo se opet u Wyoming, ali ne više autocestom, nego lokalnom cestom br. 24, preko Aladdina. Želimo vidjeti Devil’s Tower (Vražji toranj).
Ujutro prolazimo kroz Crne vrhove (Black Hills), pitomo područje s malim naseljima od deset do 50 stanovnika. Kad nas cesta iznese na koji brežuljak, upadnemo u maglu. Putem nas usporavaju radovi na cesti. Dewil’s Tower poseban je doživljaj. Igrom prirode istesana je, u inače blago brežuljkastom području Crnih vrhova (Black Hills), golema stijena koja kao da je iznikla iz zemlje. Visoka je 1300 stopa (400 metara) iznad rijeke u blizini, a 800 (250 metara) iznad svoga podnožja. U podnožju je široka 1000 stopa (300 metara). Nastala je prije kojih 50 milijuna godina.
Stari narodi držali su stijenu svetom, a Čejeni i druga indijanska plemena takvom je smatraju i danas. U njihovim legendama stijena je povezana s medvjedom. Tako je oni zovu Mateo Tepee (Prebivalište grizlija) ili slično.
Prema jednoj indijanskoj legendi, kamen je doslovce iznikao iz zemlje. Naime, priča legenda, nekoliko djevojčica iz plemena Kiowa igralo se u šumi kada ih je napao golemi grizli. Počele su bježati, ali kada su vidjele da ne mogu pobjeći, kleknule su na zemlju i počele se moliti Velikom Duhu da ih spasi.
Tada je ispod njih "iznikla" golema stijena. Medvjed se htio popeti da ubije djevojčice, ali nije uspio: tragovi njegovih pandži ostali su usječeni u stijenu. Medvjed je na kraju izdahnuo od umora i padova sa stijene, a sedam je djevojčica otišlo u nebo. Postale su sedam zvijezda Plejada.
Danas je stijena turističko odredište, pogotovo izazovna za sportaše penjače. Mi smo se popeli do podnožja samih litica (podsjetilo me to na svakodnevna penjanja na Lib u djetinjstvu!) i gledali iz blizine tri penjača na litici. To ide vrlo teško.
Jedan se tako u samo desetak minuta dvaput vraćao na početnu poziciju. Njegov pad u bezdan sprečavalo je uže. Inače je penjanje na Devil’s Tower počelo još 1893. godine, kada je obližnji rančer William Rogers skovao dugačke ljestve i učvrstio ih u stijenu. On se po ljestvama prvi i popeo, na Dan američke državnosti, 4. srpnja 1893.
Od 1937. godine počelo je penjanje po golim stijenama (bez ljestvi), samo s užetom kao zaštitom od pada. Do danas je pronađeno čak 38 različitih putova do vrha. Svatko tko želi – može pokušati. Mi baš nismo imali takve želje. U povratku susrećemo vrlo simpatične majušne prerijske pse koji se igraju po livadama, naviknuti na ljude i vozila. Ne bježe.
Iako je jutro nagovijestilo tmuran i kišan dan, vrijeme je, srećom, opet prekrasno i sunčano. Oko podne na granici smo s Južnom Dakotom – po drugi put u istom danu! Južna Dakota po stanovništvu tek je 46. američka država, sa 740 tisuća žitelja. Po površini je mnogo veća, 16. po redu, sa 121.500 četvornih kilometara. Glavni grad je Pierre, zapravo selo s tek 12 tisuća žitelja. Najveći grad je Sioux Falls, s oko sto tisuća žitelja.
Nadimak države je Mount Rushmore State, nastao po kamenoj litici u kojoj su usječeni portreti četvorice američkih predsjednika. Ta golema skulptura u kamenu cilj je i našeg putovanja na jug. Naime, uskoro nakon prelaska granice napuštamo autocestu br. 90 i krećemo prema jugu (cesta br. 16). Nedaleko od autoceste nalazi se spomenuti nacionalni spomenik. Ta skulptura, i još jedna malo južnije u izgradnji, ona indijanskog poglavice Ludog Konja, čini se da su jedine poznate javnosti u cijeloj Južnoj Dakoti.
Ulazimo u Rapid City (55 tisuća). I to je neka selendra, nešto kao Tomislavgrad. Od grada ima samo ime! Zanimljiv je za nas Hrvate jer tu stoluje prvi američki biskup hrvatskog podrijetla, mons. Blase Cupich (Blaž Čupić). Pomoćnim biskupom u Rapid Cityju imenovan je 1999. godine. Hrvatski jezik ne govori, ali je vrlo ponosan na svoje podrijetlo. Tako i u svome biskupskom grbu ima ucrtano hrvatsko znakovlje.
Preko cijele Južne Dakote teče velika rijeka Missouri, glavna pritoka Mississippija, u pravcu sjever-jugoistok. Tim riječnim putem, na brodovima, prošli su prije gotovo 200 godina i prvi bijeli istraživači Južne Dakote, Lewis i Clark. Na putu su vidjeli prekrasnu prirodu s tisućama bivola i drugih životinja. Bila je to zemlja Siouxa (Su) koji su se u svom jeziku zvali Lakota, a zemlju su zvali Dakota. Bili su vrlo napredan i kulturan narod.
Većinu toga uništila je, nažalost, noga bijelaca. O njima vrlo lijepo govori film "Ples s vukovima" Kevina Costnera, sniman upravo ovdje. Žalosno je da su danas Lakote najsiromašniji u Americi. Tako, primjerice, u rezervatu Pine Ridge prosječna životna dob iznosi 45 godina (u Americi 76 godina), prosječna je godišnja plaća 3244 dolara (u Americi 30 tisuća dolara), a nezaposlenost je dostigla nevjerojatnih 73 posto (u Americi 3 posto). Porazni podaci na početku trećeg tisućljeća!
Ulazimo u Mount Rushmore. Okolo je odmah sve podređeno turizmu. Ljudi koji dođu vidjeti spomenik moraju piti, jesti, spavati, trebaju gorivo, žele suvenire... Vrijeme se opet pokvarilo. Pomalo kiši, magla dijelom prekriva likove predsjednika.
"Otac" ovoga veličanstvenog spomenika je Gutzon Borglum, podrijetlom Danac. On je izradio i ideju projekta i vodio ga gotovo do samog završetka. Umro je 1941., uoči samog otvaranja cijelog kompleksa. Radove je dovršio njegov sin Lincoln. Izgradnja je trajala 14 godina (1927. – 1941.), kroz to vrijeme radilo je oko 400 radnika, odvaljeno je oko 500 tisuća tona kamena, sve to eksplozivom.
Stijene su granitne i vrlo otporne na eroziju. Da bi se isklesale i fino dotjerale glave predsjednika, u brdu iznad glava načinjeni su nosači s kojih su se onda radnici u nosiljkama spuštali do licâ kako bi mogli do kraja dovršiti posao. Treba imati na umu da je klisura visoka 460 stopa (140 metara), a glava (primjerice predsjednika Washingtona) visoka 60 stopa (18 metara), dok je nos dug 20 stopa (6 metara).
Četiri predsjednika koje je Borglum s radnicima isklesao u litici zapravo su najzaslužniji za stvaranje upravo ovakve Amerike, velike i snažne. Stoga i veličina likova u granitu želi simbolizirati snagu države i mudrost njezina vodstva (vlade).
Tako je prvi slijeva George Washington, prvi predsjednik SAD-a (1789. – 1797.), zapovjednik revolucionarne američke vojske, koja je oslobodila dotadašnje američke kolonije od britanske vlasti. Drugi je Thomas Jefferson, pisac Deklaracije o nezavisnosti i treći američki predsjednik (1801. – 1809.) te zagovornik širenja na Zapad.
Treći je (sasvim desno na litici) Abraham Lincoln (1861. – 1865.), 16. predsjednik, pobjednik u ratu protiv Juga i čovjek koji je tako sačuvao jedinstvo države. Četvrti (drugi zdesna na litici) je 26. predsjednik Amerike Theodore Roosevelt (1901. – 1909.), tvorac američke suvremene ekonomske moći.
Ideja s ovom stijenom nije loša: Amerika će kad-tad vjerojatno ipak propasti, politički ili ekonomski; a ove granitne litice neće nikada! Nekoliko milja južnije niče novo čudo u kamenu: spomenik indijanskom poglavici Ludom Konju (Crazy Horse).
U Black Hillsu, brdima svetima Indijancima, između nepreglednih šuma i tajanstvenih vrhunaca izniče skulptura u kamenu – Crazy Horse Memorial. Na ovim prostorima nekoć su, naime, živjeli Indijanci plemena Sioux, čiju su stoljetnu kulturu i tradicije uništili bijelci. Među poznatim indijanskim poglavicama bio je i Ludi Konj.
Rođen je 1842. godine u Rapid Creeku u Južnoj Dakoti. Poznat je kao vođa, ratnik, beskompromisan borac za prava svoga naroda. Čaša njegova strpljenja prelila se kada je vidio da američka vlada uopće ne poštuje dogovor o primirju iz 1868., prema kojem su Siouxi došli u rezervat.
Nakon što je poglavica Conquering Bear (Onaj Koji Svladava Medvjeda) ubijen te kada vlada nije ispunila obećanje da će poslati pomoć u hrani i drugim dobrima – Crazy Horse odbija dalje živjeti u rezervatu. Primirje je prekršeno. Njegova mlada žena bila je u bjelačkom Fort Robinsonu. Umirala je od tuberkuloze. Njegovo jedino dijete, kći, već je prije umrlo od iste bolesti. Bijelci su mu ponudili sigurnost u utvrdi kako bi pohodio suprugu. Povijest je, međutim, poslije doznala da kod bijelaca nikada nije postojala nakana da se to obećanje i ispoštuje. Namjeravali su ga zatočiti te poslati u progonstvo čak u Floridu, na kraj svijeta. O tome Crazy Horse nije ništa znao.
Čim je ušao u zgradu unutar utvrde, shvatio je što mu spremaju. Potegnuo je nož, želeći osloboditi svoje sunarodnjake i obraniti se. Njegov suputnik Little Big Man (Mali Veliki Čovjek) želio je izbjeći sukob, nadajući se da će bijelci ipak poštivati sporazum, pa je načas spriječio Crazy Horsea u baratanju nožem.
U tom trenutku poglavicu je nožem s leđa probo bjelački vojnik. Pao je mrtav na zemlju, prevaren od onih koji su mu obećali sigurnost. U dušama Indijanaca danas, Crazy Horse, njegov život i smrt, odražavaju tragičnu sudbinu crvenih ljudi općenito, otkako je na njihovu zemlju došao bijeli čovjek i okupirao je. Crazy Horse imao je samo 35 godina kad su ga ubili.
Godine 1939. jedan indijanski poglavica napisao je pismo umjetniku poljskog podrijetla Korczaku Ziolkowskom koji je upravo tada u New Yorku dobio prvu nagradu za neki svoj kip, o nakani da se izgradi jedna skulptura u čast velikog poglavice Crazy Horsea. I tako je počela zanimljiva priča o čovjeku koji će ove prostore ukrasiti svojim remek-djelom, o Korczaku koji će čitav svoj život uložiti u izgradnju najvećega spomenika na svijetu.
Samo 17 milja južnije od američkih predsjednika isklesanih u kamenoj litici, počeo je Korczak oblikovati golemo granitno brdo u obličje Crazy Horsea koji sjedi na konju. O tom spomeniku lijepo se izrazio poglavica Lakota Indijanaca (Siouxa) Henry Standing Bear (Medvjed Koji Stoji): "Ostale poglavice i ja željeli bismo da bijeli čovjek zna da i crveni ljudi imaju svoje heroje!" Korczak je stigao u Black Hills u svibnju 1947. Sam je otpočeo istraživati planinu.
Kada je konačno 1949. započeo posao, u džepu je imao svega $174. Cijeli svoj život uložio je u ovaj projekt koji bi osim samog spomenika u tom kompleksu trebao imati i muzej Indijanaca Sjeverne Amerike (već je dovršen), sveučilište i medicinski centar.
Korczak je preminuo na ovom poslu 1982. godine i pokopan je ispod planine. Njegovo djelo nastavila je supruga Ruth i djeca: sedmero od njih desetero uključeno je u taj projekt. Projekt podržavaju brojna indijanska plemena. Skulptura inače prikazuje Crazy Horsea kako sjedi na konju (dovršena je tek glava poglavice). On svojom lijevom rukom upire prema istoku, odakle dolaze okupatori njegove zemlje.
Na upit bijelog čovjeka gdje je sada njegova zemlja, on odgovara: "Moja je zemlja tu gdje leže moji mrtvi." Priča je zaista fascinantna, a Indijanci uvijek nadahnuće. Na cijelom našem putu nadahnjuju me upravo ljudi poput Korczaka ljudi koji imaju viziju, slijede svoje snove i znaju da će njihovo djelo ipak biti dovršeno.
Možda ga neće dovršiti oni, ali hoće netko poslije njih kojem oni otvaraju vrata. Ovakvih snažnih pojedinaca Amerika je uvijek imala u izobilju. Ni danas nije riješena ta napetost između bijeloga i crvenog čovjeka. Vjerojatno nikada ni neće ni biti. Simbolika: 1990. godine guverner Južne Dakote zamijenio je tradicionalni Columbov dan proslavom Dana američkih Indijanaca.
Prolazimo kroz indijanski rezervat Pine Ridge (Borova kosa). Tu se nalazi središte poznatog poglavice Crvenog Oblaka (Red Cloud) koji je jednom o bijelcima rekao sljedeće: "Obećali su nam mnogo toga, puno više nego što se ja mogu i sjetiti. Ali nikada nisu održali svoja obećanja. Samo su jedno ispunili: Obećali su da će uzeti našu zemlju. I uzeli su!"
Kakva tragična istina. Red Cloud bio je jedan od najsnažnijih poglavica Siouxa. Rođen je 1868., a umro 1909. Poznat je posebice po svom odlasku u Fort Laramie na potpis primirja kojim su Indijanci dobili rat. Završio je u rezervatu.
Miljama već prolazimo kroz plodna polja pšenice i kukuruza. Kako je to divna i bogata zemlja koju su Indijanci držali svetom, nazivali majkom i čuvali za naraštaje koji, nažalost, nikada više neće posjedovati tu zemlju.
Ovo je jedan od najplodnijih dijelova Amerike koji smo vidjeli do sada. Sve je to područje indijanskog rezervata pa pretpostavljamo da obrađene površine pripadaju Indijancima. Prolazimo kroz njihove male gradiće: sve je kao i u drugim dijelovima Amerike, samo pomalo "cigansko".
Južna Dakota ostat će nam u sjećanju upravo po ova dva prostorno bliska spomenika koji govore o povijesti dvaju naroda: bijeloga (Mount Rushmore) i crvenoga (Crazy Horse). Iz Crazy Horsea uzimamo cestu br. 18 prema istoku. Prolazimo kroz sasvim nenastanjeno područje južne Južne Dakote. U naselju Misija (Mission) hvatamo priključak na cestu br. 83 koji nas vodi na jug.
U 20 sati prelazimo granicu i ulazimo u državu Nebraska. Promatramo prekrasan zalazak sunca. Devet milja od granice nailazimo na prvi grad, Valentine. Sve ulice pokraj imena imaju ucrtano srce. Valjda je to povezano s imenom grada i svetim Valentinom, zaštitnikom zaljubljenih. Žitelja ima tek 2800. Pomičemo sat naprijed. Nakon dva tjedna putovanja, ponovno smo na čikaškom vremenu. Konačno se, nakon "izleta" na sjever, počevši od Salt Lake Cityja, opet vraćamo na istu autocestu br. 80. Noćimo u North Platte (22 tisuća stanovnika), na spoju ceste br. 83 i autoceste br. 80.
