Čitate putopis s 19. dana vožnje po Americi. Za upravljačem automobila hrvatski su franjevci Jozo Grbeš i Robert Jolić, a godina je 2000. Dvojac će u ovom izvještaju iznenaditi činjenicom gdje sve žive naši ljudi...
Nastavljamo put prema Nacionalnom parku Yellowstone – što je i cilj ovoga dijela puta. Opet plodna polja Idaha. Upravo smo u naselju St. Anthony (Sveti Ante).
Idaho je u početku bio naseljen Europljanima, uglavnom iz istočne Europe. Grci su bili glavni graditelji Pocatella. Baski ovdje imaju najveću zajednicu izvan Španjolske. Bogata polja privukla su potom i Azijate, Nijemce i Skandinavce, koji su ovdje stvorili veliko poljoprivredno čudo. Idaho je bogat raznolikim narodima i kulturama.
U 10 sati ulazimo u državu Montanu. Dolazimo do sela West Yellowstone (913 stanovnika). Tu se zadržavamo kratko, kao uostalom i u državi Montani, jer preko njezina teritorija vozimo tek desetak milja. Montanu nazivaju "Big Sky County" (Zemlja s velikim nebom), a službeni joj je nadimak "Treasure State" (Zemlja blaga).
Na sjeveru graniči s Kanadom, na jugu s državama Idaho i Wyoming. Ima tek 880 tisuća žitelja (44.), dok je po površini četvrta američka država, s 233,500 četvornih kilometara. Glavni grad je Helena (25 tisuća stanovnika), a najveći Billings (82 tisuće žitelja). Montana je prekrasna zemlja s obiljem rijeka, jezera i šuma.
Ulazimo u Yellowstone Park (Park Žuta stijena). Već smo, dakle, u državi Wyoming. Naravno, i ovdje se plaća ulaznica (20 dolara po vozilu). Yellowstone je jedan od najpoznatijih američkih nacionalnih parkova, cijenjen po zbog biljnog i životinjskog svijeta. Ipak je najpoznatiji po svojim gejzirima. Premda su i Novi Zeland i Island poznati po njima, ovdje ih ima najviše (250 aktivnih), a i najviši gejzir na svijetu nalazi se ovdje.
Prije dva milijuna godina, kao i prije 600 tisuća godina, na ovom području bili su aktivni i vulkani. Prema najnovijim istraživanjima opet se mogu očekivati erupcije vulkana. Nitko pouzdano ne zna kada, ali bi te bi erupcije mogle prouzročiti velike promjene na mnogo širem području, pa i u svijetu. Nadamo se da erupcija neće započeti baš danas!
Izvori vruće vode (gejziri), rijeke, potoci, jezera, goleme šumske površine i pašnjaci čine ovaj prostor izuzetno idiličnim. Yellowstone je, ne smije se zaboraviti, prvi park koji je proglašen nacionalnim, i američki i svjetski, utemeljen 1872. godine. Oko 60 posto parka prekriveno je borovom šumom, a 80 posto svih šuma u parku čini borovina.
Budući da je to bio prvi američki nacionalni park, Yellowstone je služio kao model mnogim nacijama kako čuvati prirodu. U južnom dijelu parka nalazi se prilično veliko jezero Yellowstone. Dugo je 32 km, a široko 22 km. Najdublja točka je 390 stopa.
Jezero je posebna atrakcija ribolovcima. Temperature u parku dosta su niske, a zimi se znaju spustiti čak do – 55 Celzijevih stupnjeva. Površina parka je 5555 četvornih kilometara. Najviša točka je Eagle Peak (Orlov vrh), 3462 metra. Kroz park se prostire čak 370 milja asfaltiranih cesta.
Dolazimo planinskom cestom do motela u blizini gejzira Old Faithful (Stari vjernik), najpoznatijeg i najvišeg gejzira u svijetu. Erupcija vrele vode iz izvora ovdje se događa otprilike svakih 80 minuta i traje od dvije do pet minuta. Čekamo u blizini erupciju. Veličanstveno. Najprije vidite kako sve ključa u izvoru, a onda se u zrak izvije stup vrele vode visok vjerojatno 40-ak metara (prosječno od 100 do 180 stopa). Mnoštvo ljudi promatra prizor i fotografira se. To činimo i mi. Ono što nas je u parku, i to već na samome ulazu najviše šokiralo, jesu milje i milje spaljenih šuma.
Doznajemo kako je veliki požar 1988. godine uništio čak 36 posto šuma u parku! Požar je trajao od svibnja do studenoga te godine. Sve u svemu, bilo je čak 249 različitih požara, a temperature su dosezale čak do 650 Celzijevih stupnjeva. Gašenje svih tih požara stajalo je oko 120 milijuna dolara.
Doznajemo i kako će većina spaljenih stabala koja još stoje pasti na zemlju do 2008. godine. Zanimljivo je da ta spaljena stabla nitko ne čisti. Objašnjavaju kako se zemlja hrani i obnavlja od tih trulih stabala. Smrt i život ovdje se izvanredno prožimaju.
Još jedno iznenađenje, ovoga puta "ljudske" naravi. Stali smo, naime, u info-centru kod Old Faithfula kupiti neke razglednice. Osoba koja stoji ispred mene i kojoj bih se trebao obratiti za informacije ima na sebi karticu s imenom, na kojoj piše Diana, Croatia. Upoznajemo se. Ona i njezin suprug rade ovdje u parku. Uskoro nas upoznaje s Majom. Obje su iz Virovitice. Kažu nam da u parku radi oko 15 Hrvata, iz Koprivnice, Zagreba, Đakova, Trogira... Bože, ima li i neki kut ove zemlje da nema naših ljudi!
I Yellowstone ima svoj Grand Canyon na istoimenoj rijeci. Kanjon je dug 30 kilometara, širok više od kilometra, a dubok do 360 metara. Djeluje veličanstveno. Kamen žućkaste boje očigledno je darovao i ime parku: Yellowstone – Žuti kamen.
Kanjon se počeo oblikovati prije kojih 600 tisuća godina, a u ovom obliku postoji od prije deset tisuća godina. O ovome najpoznatijem svjetskom parku prirode moglo bi se, naravno, pisati još nadugo i naširoko. Također ga i razgledati još danima. Mi se ipak zadovoljavamo da u restoranu ručamo i napišemo razglednice prijateljima. Nakon toga nastavljamo put (cestama br. 16 i 14). Prelazimo preko najpoznatijega planinskog lanca u Americi, preko Kamenitih planina (Rocky Mountains).
Najviši vrh kroz koji prolazimo visok je oko 3500 metara. Oko nas stotine i stotine milja nepregledne šume. Priroda iskazuje svoju moć, ljepotu, snagu i privlačnost u punini. Osjećamo svježi zrak i blizinu visine. Sve se više čudim samom sebi i sve više osjećam kako daleko ja živim od te divne Božje prirode – u buci i kaosu grada. Veliki gradovi otuđili su čovjeka od izvora života, od prirode.
Upućujemo se od Yellowstonea na istok, prema Južnoj Dakoti. Prvi gradić na koji nailazimo zove se Cody. Svugdje oko nas plodne doline i rančevi s mnoštvom krava i konja. Wyoming je i poznat kao Cow County (Zemlja krava). Ovdje je živio i poznati Buffalo Bill. Divlji zapad koji smo gledali u western filmovima ovdje je stvarnost.
U Codyju je muzej u kojem se čuva oko pet tisuća autentičnih komada oružja iz vremena Divljeg zapada. Slijedimo i dalje rijeku Yellowstone. Ona se potom pretvara u oveće jezero koje nosi ime Buffalo Billa. Inače, sve ovdje nosi njegovo ime: jezero, brda, polja, parkovi, hoteli, birtije, gradovi, brana koja zaustavlja rijeku... Konačno, nakon tisuća milja vožnje po Americi, prolazimo i kroz prvi tunel! Dug je oko kilometar.
Brana i rijeka podsjećaju me na Ramu. Samo im je sudbina drukčija! Nakon jezera i brane dalje se nastavlja rijeka Shoshone: opet od Indijanaca samo ime. Ulazimo u Cody, gradić od 7800 stanovnika. Ovdje je središte rodea, kaubojskog "športa" jahanja divljih konja i bikova. Sve oko nas, i novo i staro, miriše na kauboje.
Kupili smo jednu razglednicu na kojoj je slika kauboja na konju kako goni stoku. Tu je upisana i "Molitva kauboja" (napisao Badger Clark): usamljeni kauboj divi se Božjoj snazi i veličini koja se očituje u prirodi. U slobodnom prijevodu pjesma glasi ovako:
Gospodine, nikad nisam živio tamo gdje rastu crkve;
Volio sam stvorenje više onako
Kako je bilo kad si ga Ti dovršio, nekad davno,
I stajao nad svojim djelom i nazvao ga dobrim.
Daj mi samo da živim život kako sam započeo!
I daj mi posla što je više moguće;
Učini da budem sudrug vjetru i suncu,
I neću tražiti život koji je lagan i bogat.
Učini me velikim i otvorenim kao polje;
Poštenim kao konj među mojim koljenima;
Čistim kao vjetar koji puhne nakon kiše;
Slobodnim kao jastreb koji kruži na povjetarcu.
Čuvaj ono što si stvorio i rekao.
A mene ispravi ako skrenem s puta;
I vodi me naprijed na dugu, nejasnu putovanju -
Koje se proteže uvis prema Velikoj Razdjelnici.
Umiremo od smijeha tumarajući okolo poprečnim cestama (br. 16, 31 pa opet 16 – želimo se dokopati autoceste br. 90). Prolazimo zemljom pustom i čudnih imena: rječice kao Nowood Creek (Potok bez šume), Nowater Creek (Potok bez vode), Crazy Creek (Ludi potok), Tensleep Canyon (Kanjon deset spavača), Dead Horse (Mrtvi konj), Poisen Creek (Otrovni potok) i najzanimljiviji Crazy Woman Creek (Potok lude žene).
Dospijevamo u selo Tensleep, "slijepim tupim tijesnim klancima" – The Road to Nowhere (Put nikamo). Vjerojatno su u Tensleepu nekada zaspala desetorica kauboja. Ali su se, po svemu sudeći, u neko doba opet probudili: danas, naime, u "gradu" živi 311 žitelja, možda potomaka desetorice spavača. Kanjon istoga imena probijala je milijunima godina istoimena rječica Tensleep.
Danas je to veličanstvena kamena klisura. Cesta sliči na onu dolinom Neretve. Ipak smo sretne ruke: zamalo smo, srećom ipak, promašili Hyattville, selo "na kraju svijeta", odakle put doista više ne vodi ama baš nikamo!
Upravo kad smo započeli večernju molitvu, pred nas su iskočile dvije srne. Fra Jozo je jedva zaustavio auto da ih ne bi udario. Takav udarac u brzini može biti poguban ne samo za srnu nego i za vozilo i za ljude u njemu. Inače, svako malo uz put vidimo srne kako slobodno pasu i šeću okolo, pa i po obrađenim površinama.
Nakon izlaska iz kanjona cesta vodi kroz prekrasnu borovu šumu: vozimo kroz Big Horn Mountains (Veliki rog). Big Horn također je nacionalni park, područje s krasnom borovinom i pašnjacima. Još smo uvijek vrlo visoko. Desno od nas ostaje planinski vrhunac Hazelton Pyramid, visok oko 10.500 stopa (oko 3200 metara). A mi smo na putu koji je izgrađen na kojih 2500 metara nadmorske visine.
Vozila na cesti gotovo i nema. Svakih desetak minuta susretnemo poneko vozilo. Susrećemo opet krda srna, sa srndaćima i jelenima. Jozo vozi oprezno, ali i brzo. Konačno uzimam fotoaparat ne bih li ih fotografirao – ali nemam sreće jer srna više nema. Barem ih ne opažamo u mraku.
Na ograđenim pašnjacima leže krave. Put se neprestano spušta nizbrdo, toliko da se osjeti pritisak u ušima. Tako to traje sve do Buffala (3300 stanovnika), gradića u Wyomingu, koji je na 4600 stopa nadmorske visine (1400 metara).
Srećom je cesta kroz šumu izvrsno označena s obje strane (mačjim očima na stupićima), pa to umnogome olakšava vožnju. U 22 sata konačno hvatamo priključak na autocestu. To je autocesta br. 90. Idemo do grada Gillette (17,600 stanovnika). U daljini, iznad brda, snažno sijeva – baš kao u sinoćnjem filmu "The Perfect Storm". Možda nam se opet posreći besplatno pranje auta!
Ulazimo u Gillette tražeći prenoćište. A tamo ništa. Cijeli grad je zauzet, i ne samo grad nego i šira okolica. Naime, ovdje će se održati "Motorist Relly" (utrka motorista). Došlo ih je čak pet tisuća i zauzeli su sve motelske sobe na 70 milja uokolo. Večeras ćemo se nahodati!
Ponoć je. Na brojčaniku je označeno da smo prošli 8000 milja! Vozimo prema selu Moorcroftu u potrazi za prenoćištem. Fra Robert upravo je izbjegao zeca na cesti. Istina je da mi fratri volimo životinje, ali ih baš ne obožavamo na cesti ovako kasno. Vozimo izuzetno brzo.
U Moorcroftu ni žive duše. Selo ima 768 stanovnika. Idemo dalje... Već je 00.30 sati. Stajemo u Sundanceu (1139 stanovnika). Opet ništa. Grad ima lijepo ime (Ples sunca), ali ime nije dovoljno. Vjerojatno su Indijanci nekoć ovdje plesom iskazivali počast suncu. Opet dalje.
Prelazimo granicu s Južnom Dakotom, iako smo to planirali tek sutra. Od Spearfisha skrećemo malo na sjever. Sobu nalazimo u selu Belle Fourche (4335 stanovnika). Prenoćili smo dakle nakon kojih 100 neplaniranih milja i tri sata izgubljenih u traženju prenoćišta. Idemo na spavanje u dva sata.
Na kraju smo svijeta, u selendri, ali zato je "Motel 6" skuplji nego bilo gdje do sada. Motoristi! Apsurd. Wyoming nam zbog motorista zacijelo neće ostati u najljepšoj uspomeni. Država je inače površinom dosta velika, prostire se na oko 155.000 četvornih kilometara (9. prema površini), dok je po pučanstvu najmanja: ima tek oko 480 tisuća žitelja (50. prema broju stanovnika). Nadimak države je, naravno, Cowboy State (Država kauboja). Ima i drugi nadimak, Equality State (Država jednakosti). Glavni i najveći grad je Cheyenne (ime indijanskog plemena), s kojih 50 tisuća žitelja.
