Čitate 18. dan putopisa po Sjedinjenim Američkim Državama iz 2000. godine. Franjevci Jozo Grbeš i Robert Jolić na granici Nevade i Utaha prelaze 7000. milju putovanja!
Utorak, 18. srpnja 2000.
Prenoćili smo u gradiću Elko (15 tisuća stanovnika), u istoj onakvoj pustari – preriji kakvom prolazimo već stotinama milja. U gradiću ima vode – zato je i mogao ovdje nastati grad. Ima sve, pa čak i kasino.
Ujutro krećemo dalje, prema istoku. Cilj je Great Salt Lake (Veliko slano jezero) i istoimeni grad. Prolazimo područjem kao i dosad – prerijom.
Čitamo kako je ovim područjem prije stotinjak godina harao Butch Cassidy sa svojom bandom. Butch je jedna od najvećih legendi među banditima Divljeg zapada. Zbog pomaganja udovicama i sirotinji, zvali su ga Robin Hood Divljeg zapada.
Sa svojom bandom, u kojoj je najpoznatiji bio The Sundance Kid, tijekom "karijere" opljačkao je svotu u ukupnoj vrijednosti od čak 350 tisuća dolara (što bi danas bilo na desetke milijuna). Ubijen je 1909. u nekom obračunu u Južnoj Americi. Drugi, među kojima i njegova rođena sestra, tvrde da je pod lažnim imenom doživio duboku starost i umro 1937. u gradu Spokane, u državi Washington (na sjeveru zapadne obale). O njemu je snimljen film u kojem glume Paul Newman i Robert Redford.
Negdje na granici Nevade i Utaha prelazimo 7000. milju putovanja! I pomičemo sat unaprijed – dakle, počinjemo "gubiti" vrijeme. Ono što je danas Veliko slano jezero (Great Salt Lake), tek je mali dio (valjda 1/10) onoga što je nekoć bilo veliko slatko jezero Bonneville.
Staro jezero nastalo je otapanjem leda u različitim ledenim razdobljima i širilo se tako sve do Nevade na zapadu i Idaha na sjeveru. Rijeke su sa sobom nosile i minerale iz brda kojima su protjecale, najviše soli. Jezero se u kasnijim razdobljima počelo smanjivati uslijed isparavanja zbog povećanja temperature.
Točno na granici s Utahom, u blizini gradića Wendovera (1127 stanovnika), ispod sebe smo ugledali nepreglednu bijelu površinu, ostatak negdašnjeg jezera, sada pustinje, Great Salt Lake Desert. Pustinja je mjesto isprobavanja brzina automobila. Godine 1911. W. D. Rishel postigao je ovdje brzinu od tada nezamislivih 50 m/h, a danas se s mlaznim automobilima postižu brzine više od 1000 m/h! Vidi se pista kroz pustinju, zvana Bonneville Speedway.
Pustinjski pijesak tako je bijel da izgleda kao snijeg. Zamislite snijeg na temperaturi od kojih 100º F. I još jedno čudo, nevjerojatno, ali istinito: uz put nailazimo na plitke površine s vodom, kao bare. Osim toga vidimo bistru vodu u kanalima koje su prokopali ljudi. Nije fatamorgana! Izlazimo se fotografirati na "snijegu". Kušamo bijeli pijesak – ima okus soli. Vani i nije tako užasno vruće kako smo očekivali, ni približno kao u Death Valleyju.
Kako se približavamo Salt Lake Cityju, krajolik se mijenja: pustoš ostaje, ali nema više bjeline. Ostaje tek prerija, otprije nam dobro poznati pejzaž.
Država Utah ima tek neznatno više od dva milijuna stanovnika (34.). Površina je 132 tisuće četvornih kilometara (12.) Nadimak države je Beehive State (Država košnicâ), što upućuje valjda na to da se pučanstvo bavi pčelarstvom. Glavni je grad Salt Lake City (Grad na Slanom jezeru). Ima tek oko 160 tisuća stanovnika. On je poznatiji po nečem drugom: tu je sjedište svjetskog mormonizma.
Država Utah je mormonska zemlja, oni su je i utemeljili. Mormoni su kršćanska sekta koja svoje vjersko učenje zasniva na smiješnim i neodrživim teološkim zasadama. Poznati su kao izuzetno ustrajni i izdržljivi vjernici. Upravo tako je nastao i Salt Lake City i država Utah.
Kako su, naime, kao vjerska zajednica bili proganjani na Istoku (osobito u današnjem Illinoisu) – ponajviše zbog mnogoženstva, mormoni se sredinom 19. stoljeća odlučuju na nevjerojatnu pustolovinu: na put u tada neistraženi i posve divlji zapad, u nepoznatu zemlju. Najprije su iz Illinoisa 1846. prešli u Iowu, a odatle 1847. u Utah. U prvoj grupi bilo je oko tri tisuće mormonskih pionira. Nakon njih došli su i drugi, u karavanama koje su slijedile.
Na put je pošlo oko 70 tisuća mormona. Od toga ih je na putu od iscrpljenosti i raznih bolesti umrlo oko šest tisuća. Ta svoja putovanja, karavane sa stotinama volovskih zaprega, mormoni uspoređuju s izraelskim prelaskom preko Crvenog mora i Sinajske pustinje.
Mormoni koji su izdržali taj put 1847., na obali Velikoga slanog jezera, utemeljili su Salt Lake City. Veoma vješti novcu (kao Židovi, opet) s vremenom su postali najbogatija kršćanska zajednica na svijetu (u odnosu na veličinu, naravno). Novcem pokušavaju pridobiti ljude u nevolji za svoju vjeru. Tako je bilo (i još jest) i za rata u Hrvatskoj, a osobito u Bosni i Hercegovini.
Zanimljivo je spomenuti da je i prije mormona ovdje bilo bijelaca. Prvi bijelci koji su dospjeli do Utaha bili su franjevci! Naime, 1776. godine dvojica franjevca: Atanazio Dominguez i Velez de Escalante, vodili su malu ekspediciju iz Santa Fea tražeći novi put u Kaliforniju.
U Kaliforniju nisu stigli zbog snježnih nanosa, ali jesu do sjevernog Utaha. De Escalante je o putu vodio dnevnik te zabilježio izuzetno zanimljive podatke o indijanskim plemenima Ute i Painte koje je ovdje pronašao, a i o zemljopisu, biljkama i životinjama u sjevernom Utahu.
Nama, Hrvatima, mormoni i Salt Lake City postali su poznati osobito preko košarkaša Krešimira Ćosića koji je ovdje igrao košarku, prešao na mormonizam i postao mormonski "biskup". I danas je košarka ovdje vrlo jaka.
Na jezeru vidimo ptice. Vidimo jednu jedrilicu. Ima i ribara, što znači da valjda ima i ribe. Ovo je najveće slano jezero na svijetu. Stoga voda nije pitka, a nije baš prikladna ni za kupanje. Budući da je koncentracija soli u vodi čak četiri puta veća nego u oceanu, jezero je idealno za početnike plivače. U vodi je, naime, vrlo teško potonuti. Ipak, veliki valovi znaju ponekad biti opasni pa se ljudi uglavnom izbjegavaju kupati u jezeru. Oko jezera je još uvijek prerija, a malo dalje dižu se planine, kao uostalom i na cijelom putu od Kalifornije.
U tim su planinama najpoznatiji američki skijaški kompleksi. Nadaleko su poznati i kanjoni s čudnim oblicima stijena, od kojih neke izgledaju kao lukovi ili kao vrata te podsjećaju na engleski Stonehenge.
Evo nas u Salt Lake Cityju. Ulazimo u hramski kompleks – središte mormonske vjere u cijelom svijetu. Sve je vrlo kvalitetno izgrađeno. U sredini kompleksa veličanstven je hram. Čudno, ali ulaz u hram dopušten je samo članovima, tj. mormonima. Da biste ušli u njega, morate postati – mormon! To je valjda jedinstven slučaj u svijetu – kao da smo u Meki. Okolo vršljaju mormonske "sestre", zapravo poružne curice ispranih mozgova koje vas susreću na svakom koraku želeći vas "obratiti" na "pravu viru" mormonsku.
Druga impozantna zgrada u gradu, dakle osim hramske, jest zgrada državnog parlamenta, oblikom kao zgrada Kongresa u Washingtonu. No, gradske ulice počinju se brojiti od hrama, a ne od zgrade parlamenta. U blizini su i crkve drugih kršćanskih zajednica, među njima i lijepa katolička katedrala sv. Marije Magdalene.
Dvadesetak milja sjeverno od grada nalazi se Antelope Island, otok s puno životinja: bizona, jelena, divokoza i osobito ptica. Do otoka vodi nasip, cesta u dužini sedam milja, valjda najveći "most" te vrste u Americi. Fra Robert pokušava se kupati. Voda je jako slana. I plitka. Treba hodati milju da bi bila dublja od čovjeka. Potonuti se ne može, voda izbacuje.
Ima nešto kupača na jezeru. Jesu li ovdje došli samo iz radoznalosti, kao mi, ili iz potrebe za kupanjem, ne znamo. Osobito se djeca vesele vodi koja ih drži bez velika napora. Na otoku je izgrađeno oko 35 milja putova, za šetnju, kampiranje, trčanje... Otok je bio zatvoren deset godina (1983. – 1993.) zbog povišene razine jezera, pa je voda pokrila cestu kojom smo prošli i koja je jedina kopnena veza otoka sa svijetom.
Već davno su ljudi ovdje doveli tri tisuće konja i druge stoke (1856.) i malo-pomalo tu je nastao nacionalni park. Danas je otok vlasništvo države. Kao i svuda u Americi, tako i za posjet otoku treba platiti ulaznicu. Ovdje je sedam dolara po autu.
Upućujemo se dalje na sjever (autocesta br. 15, pa onda cesta br. 20). Prvo ugodno iskustvo, neposredno prije granice s Idahom: nailazimo na plodnu dolinu u kojoj seljaci upravo kombajnima vršu pšenicu. Nakon tisuća milja besplodne pustare! U daljini se vidi mala rijeka koja očigledno kraju daje život. Gdje ima vode, ima i života. As simple as that.
Ulazimo u državu Idaho, koja ima samo 1,2 milijuna žitelja (40. prema broju stanovništva), a površinu od 132.500 četvornih kilometara (11.). Nadimak države je Gem State (Država dragulja). Glavni je i najveći grad Boise (130 tisuća stanovnika). Prolazimo vrlo plodnom dolinom s malim naseljima u dolini. Zemlja je izuzetno lijepa. Oko nas plodna crnica i to u dolini uz rijeku i tamo gdje se natapa ili prelijeva.
Međutim, samo malo dalje u podnožju brda, opet prerija. Idaho je najpoznatiji u Americi zapravo po krumpirima. Oko mjesta Blackfoot (9500 stanovnika) nalaze se nepregledna polja zasađena krumpirom. Čak 1/3 američkog krumpira potječe s ovih polja. Ovdje se proizvede najviše krumpira na svijetu!
Idaho je nekad nastanjivalo indijansko pleme Šošoni i pleme Bannock. Razvili su tu svoju kulturu i vlastiti način života, loveći bivole, jelene i antilope. Nažalost, sve što je od njih danas ostalo jest "Shoshone Bannock Tribal Museum" (Plemenski muzej Šošona i Bannocka). Desno od nas nalazi se Soda Springs (Izvori sode). Fosfati odavde koriste se za zubne paste, kiselu vodu i dr.
Najveći grad u ovom području je Pocatello koji je dobio ime po indijanskom poglavici Pocatellu iz plemena Šošona. Pocatello se nalazi između brda u prekrasnoj dolini.
Mali potoci i njihove pritoke čine ovu udolinu plodnom i divnom već na prvi pogled. Grad ima oko 50 tisuća žitelja. Malo sjevernije nalazi se Fort Hall Indian Reservation koji je izgrađen 1834. Tu se obavljala trgovina između Indijanaca i bijelaca.
U rezervatu danas živi tek 3971 Indijanac. Pleme je potpuno neovisno. Sami sebi biraju vođe i vijeće. Žive od poljoprivrede, kockarnica i sitnog poduzetništva.
Kroz Blackfoot i okolicu protječe Snake River (Zmijska rijeka) koja izvire u Wyomingu i prolazi kroz cijeli Idaho. Ona zaista daje život cijelom području i najzaslužnija je za to obilje krumpira i ostalog povrća i žitarica. Cijeli južni Idaho, kroz koji prolazimo, jako je plodan. Brda se sve više povlače, ostaje ravnica. Okolo mnoštvo rječica i jezeraca. Kako se brzo mijenjaju američki krajolici!
Odsjedamo u Idaho Fallsu (45 tisuća stanovnika). Gledamo film "Perfect Storm" koji priča priču o jednoj od najvećih oluja (hurricane) u američkoj povijesti, nazvanoj "Grace" iz 1991. godine. Film je istinita priča o stradanju šestorice ribara na Atlantiku. Izvrsno snimljeno.
Robin Hud je zagorec bil samo se to taji