Naslovnica Priče

Francuzi nisu skrivali kiseli izraz na licu, ali ni ugodan okus u ustima. A sve zbog američkog Hrvata

Njegov chardonnay osvojio je prvo mjesto na poznatom pariškom vinskom natjecanju 1976. godine, ispred četiri francuska i šest kalifornijskih vina. To je ujedno i prva pobjeda jednog američkog vina na pariškom natjecanju
15. siječnja 2018. u 10:41 0 komentara 4503 prikaza
Napa Valley
Foto: Ta Amerika!
Pogledajte galeriju 1/5

Danas objavljujemo putopis sa 17. dana vožnje po Americi. Za upravljačem su automobila hrvatski franjevci Jozo Grbeš i Robert Jolić, a godina je 2000. Odredište: Grgich Hills, vinarija najpoznatijeg Hrvata u Americi...

Alcatraz Misterij star 56 godina Vjerovali su da se trojac iz Alcatraza utopio. Sumnje su pobudile dvije nepoznate žene u crnom

Ponedjeljak, 17. srpnja 2000.

Ujutro slavimo svetu misu. Nakon toga nastavljamo putovanje. Prolazimo sada drugom stranom zaljeva, istočnom, kroz San Jose, Oakland (autocesta br. 880 do br. 80), Berkeley, Richmond. Produžujemo na sjever (cesta br. 128), u pohode dolini Napa (Napa Valley). To je dolina u kojoj se proizvode najbolja i najpoznatija američka, pa i svjetska vina. 

Ovdje se nalazi oko 300 poznatih američkih vinarija. U gradu je Napi oko 60 tisuća ljudi. Kroz grad samo prolazimo. Naš je cilj, naravno, vinarija Grgich Hills, vlasništvo svakako najpoznatijeg hrvatskog vinara na svijetu i jednoga od najpoznatijih američkih vinara uopće. 

Napa Valley čini se dosta malim područjem, možda i zbog toga što smo očekivali nekakve goleme američke prostore. S lijeve i desne strane ceste vinarije su nekih od najpoznatijih svjetskih proizvođača vina, kao što je primjerice Mondavi. Konačno, s lijeve strane puta nailazimo na znak "Grgich Hills". Iznad znaka vise američka i hrvatska zastava. Parkiramo ispred vinarije. Na ulazu piše: "Vine testing (kušanje vina) 9:30 – 4:30" . Atmosfera unutra jako je ugodna. Ljudi iz svih krajeva svijeta dolaze ovdje kušati vino koje je napravio Hrvat rodom iz Metkovića Miljenko Grgić. 

Susrećemo i jednu gospođu čiji su roditelji s otoka Krka, a ona živi u Chicagu. Pitamo radnicu u vinariji je li Miljenko tu. "Odsutan je, doći će tek popodne", odgovara nam. 

Zadovoljavamo se time da kupimo dvije majice s Grgićevim znakom – za uspomenu. Oko nas su bezbrojne drvene bačve, velike slike hrvatskih gradova, suveniri i – naravno – Miljenkova svjetska odlikovanja. Uzimamo nekoliko prospekata na kojima su upisani njegovi uspjesi, od Bijele kuće, do londonskih, pariških, kalifornijskih natjecanja: svuda je Grgić osvojio prvo mjesto za najkvalitetnija vina!

Njegov chardonnay osvojio je prvo mjesto na poznatom pariškom vinskom natjecanju 1976. godine, ispred četiri francuska i šest kalifornijskih vina. To je ujedno i prva pobjeda jednog američkog vina na pariškom natjecanju. Bila je to najveća senzacija u vinskoj industriji na svijetu. Svi su suci bili francuski vinski stručnjaci. Riječ je o "slijepom" kušanju i procjenjivanju vina: pobijedio je Grgić, na čuđenje francuske i američke javnosti, kao i samih sudaca. 

Nakon toga slijede pobjede na gotovo svim velikim svjetskim natjecanjima. Njegov chardonnay iz 1979. serviran je prvi put 13. listopada 1981. i u – Bijeloj kući! Od tada je postao dijelom stalne postave vina koja je pio predsjednik Reagan i njegovi gosti. Reagan ga je nosio i u strane zemlje kao dar za državničkih posjeta. Od tada je Grgićevo vino postalo standardom prema kojem su se mjerili ostali chardonnayi u Kaliforniji. 

Godine 1994. i Grgićev zinfandel proglašen je najboljim na svijetu. Na natjecanju su sudjelovali proizvođači vina iz 30 zemalja, s najboljim vinima na svijetu! Godinu dana poslije Grgić je kupio vinograde na Trsteniku te otvorio vinariju "Grgić Vina". Nastoji i u Hrvatskoj stvoriti takvu klasu vina kao što je to uspio u Kaliforniji.

Vraćamo se istom dolinom kroz koju prolazi i mali turistički vlak što vozi posjetitelje do najpoznatijih vinara. Mi nastavljamo put prema Sacramentu (autocesta br. 80).

U šali još jednom pretresamo sva imena koja smo prošli u Kaliforniji: čini se da smo od Los Angelesa do San Francisca prošli "sve svece i svetice Božje". To se odnosi kako na gradove, tako na gradske trgove i ulice, planine, doline... Ovdje se na svakom koraku osjećaju tragovi i pečati franjevaca, prvih misionara i ujedno bijelaca koji su hodili ovom zemljom. Stoga nam se vjerojatno sve ovo čini tako bliskim i poznatim.

Prolazimo uz Sacramento, glavni grad Kalifornije. Nakon toga odvajamo se s autoceste i krećemo državnom cestom br. 50 prema Nevadi – prema gradu Reno. Put nas vodi kroz prekrasni El Dorado Nacional Forest, preko planina Sierra Nevada. Prolazimo kroz planinski lanac s gustom borovom šumom – bitno različit krajolik od kalifornijskog. Divan prizor: osjećaj mira i tišine. Dobrim dijelom vozimo uz potočić u kanjonu. Isti je to onaj  El Dorado poznat iz povijesti (i filmova) na kojem su kopači nekoć tražili zlato. Uspomena na to danas je ostala jedino na razglednicama u obližnjim rijetkim trgovinama.

Penjemo se na visinu od 7400 stopa. Kakav prekrasan kraj! Ovdje je granica Nevade i Kalifornije. Potom se spuštamo u široku udolinu – kao iz bajke. U njoj je smješteno jezero Tahoe. I ovdje su nekada živjeli Indijanci. Oni su zacijelo imali sjajan osjećaj kako se ovdje spaja duša prirode i duša čovjeka.

Jezero se nalazi u širokoj kotlini među planinama, na velikoj nadmorskoj visini. Zaista je veliko. I tu su Amerikanci do savršenstva razvili planinski turizam. Voda u jezeru dosta je hladna, ali ipak se fra Robert kupa i uživa u izvanredno čistoj vodi.

Nastavljamo dalje. Penjemo se i spuštamo. Ulazimo u jednu dolinu (sličnu duvanjskoj) u kojoj se nalazi glavni grad Nevade Carson City. Mali grad poznat je vjerojatno samo po tome što je u njemu smještena vlada države Nevade. Sve je ovdje pusto, kao i u najvećem dijelu Nevade. Začuđuje kako ipak i na ovakvom prostoru Amerikanci uspiju izgraditi grad! Ključ svega je voda. Čim postoji voda, postoji i mogućnost da se sve ostalo dovede i da se uspostavi život. A Amerika obiluje vodom, pa čak i tamo gdje je nitko ne bi očekivao, u pustarama i pustinjama.

Reno (135 tisuća stanovnika) također je grad u pustinji. Zovu ga "The biggest little city in the world" (najveći mali grad na svijetu). U Americi je postao poznat 1930-ih godina po brzim rastavama brakova!

Izlazimo iz grada. Započinje pustinja Great Basin. Zapravo je cijela Nevada jedna velika pustinja. Zato nije nikakvo čudo da na tako velikom prostoru živi relativno mali broj ljudi. U pustinji nas prate i sunce i oblaci. Lijevo od nas je "sunčana strana ulice", a desno mrak oblaka. Na ovakvim prostorima česta je kombinacija čudnovatih vremenskih prilika. 

Fasciniran sam ogradom od bodljikave žice uz autocestu: tisuće i tisuće milja ograde. Sunce koje razbacuje zrake po obližnjim planinama prelijeva se u bojama svih vrsta. Južno od nas ostaje indijanski rezervat Fallon. I ovdje okolna brda i kanjoni nose gotovo isključivo indijanska imena.

San Jose Putopis Franjevci su od San Diega do San Francisca utemeljili čak 20 misija Hollywood Putopis Brojni Hrvati u Hollywoodu traže novi život Jozo Grbeš i Robert Jolić George Radanovich Kako je Hrvat zaslužan za mnoge dobre zakone koje je potvrdio američki Kongres
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.