Nakon blagdanske stanke, objavljujemo 16. dan putopisa po Sjedinjenim Američkim Državama iz 2000. godine. Franjevci Jozo Grbeš i Robert Jolić ovaj put zaustavili su se ispred najzloglasnijeg američkog zatvora u San Franciscu...
Nedjelja, 16. srpnja 2000.
Danas slavimo svetu misu s pukom. Nakon mise koju je predvodio fra Jozo, slijedi susret s našim ljudima pred crkvom. Tu su i Ramljaci i Duvnjaci. Poslijepodne smo rezervirali za obilazak San Francisca.
San Jose (780 tisuća stanovnika) i San Francisco gotovo su spojeni. Ako sve to pribrojimo San Franciscu, kao i neke druge okolne gradove i gradiće, onda to metropolitansko naselje višestruko nadmašuje službeni broj žitelja San Francisca.
Željeli smo pohoditi najzloglasniji američki zatvor Alcatraz (aktivan 1934. – 1963.) koji se nalazi u zaljevu San Francisca. U njemu su bili utamničeni brojni zatvorenici, a među njima i – Al Capone – naš najpoznatiji "susjed" iz Chicaga. No, na veliko moje čuđenje rekli su mi da su sve karte za posjet zatvoru rasprodane do petka (pet dana unaprijed). Nevjerojatno!
Zatvor je smješten na otočiću. S obale se vide zatvorske zgrade na liticama. Sjedamo na piće u "Franciscan Cafe". S nama je i fra Dragan Nimac, mladi splitski franjevac koji je ovoga ljeta na ispomoći kod fra Duje u San Joseu.
Ovdje želim ispričati priču o najpoznatijem bijegu iz najčuvanijeg američkog zatvora. Naime, trojica američkih pljačkaša banaka, Frank Morris te braća Clarence i John Anglin, postali su 1962. godine najpoznatiji bjegunci iz zatvora u povijesti. Pobjegli su iz Alcatraza, najpoznatijeg američkog federalnog zatvora.
Nekada je to bio zatvor za vojne zatvorenike, a poslije samo za najgore kriminalce poput Al Caponea, Kellyja i dr. Od svih zatvorenika koji su ikada pokušali pobjeći, 26 ih je uhićeno, sedmorica su ubijena, trojica su se utopila; samo gore spomenuta trojka nikada nije uhvaćena ni pronađena.
Plan bijega stvaran je detaljno i precizno. Pronašli su prikladno mjesto za izlaz iz ćelija: uski zatvorski ventilacijski sustav. Probijanje su odradili noću, svrdlo za bušenje načinili su od usisivača. Svrdlom su proširivali cijevi od ćelija do većih cijevi za odvod i dovod zraka.
Radili su u večernjim satima, kad je zatvorom odjekivao "sat glazbe". Sljedeći dan bi višak materijala u malim vrećama odbacivali na zatvorsko smeće. Navečer, 11. lipnja 1962. u krevete su položili lutke kako bi zavarali čuvare: zatvor je imao 160 čuvara na 260 zatvorenika!
Lutke su načinjene od gipsa i sapuna, a lica obojena prirodnim bojama. Imale su čak i prirodnu kosu koju su zatvorenici pokupili iz zatvorske brijačnice. Kroz proširene ventilacijske vodove trojica su došla do krova zgrade, odakle su se niz cijevi visoke 20 metara spustili prema oceanu, prešli preko dva metra visoke žice te u malom čamcu načinjenom od kišnih kabanica i daščica uplovili su u zaljev.
Tek sutra ujutro, devet sati nakon bijega, stražari su otkrili što se dogodilo. Uslijedila je potraga, ali trojka nikad nije pronađena. Mislili su da su se utopili. Bjegunci nikad nisu uhvaćeni. Potraga službeno još nije prestala.
Prije nekoliko godina, Thomas Kent, jedan od zatvorenika, javno je na televiziji govorio o detaljima "bijega stoljeća". Rekao je da se kopalo svrdlom, a ne žlicama, kako su to mislili stražari. Pomoć je pružalo čak 40 zatvorenika.
Potvrdio je da su bjegunci u zatvoru učili španjolski te da ih je djevojka jednoga od njih trebala čekati na obali i odvesti u Meksiko. Kent je ispričao i kako se on nije pridružio trojci u bježanju samo zbog jednog razloga: nije znao plivati.
Nakon bijega, sve je ostalo tajna. U godinama koje su slijedile obitelj Anglin dobivala je nepotpisane razglednice, a na pogrebu njihove majke pojavile su se dvije nepoznate žene u crnini, iz čega su neki izvlačili određene zaključke.
I danas je na snazi ponuda od milijun dolara za informaciju koja bi vodila uhićenju ove neobično dosjetljive trojke. Alcatraz je svakako postao legenda, koliko po stvarnom događaju koji smo opisali toliko i po filmu o bijegu u kojem glumi Clint Eastwood. Kako Amerikanci sve koriste za posao, tako su iskoristili i Alcatraz: godišnje ga posjeti oko milijun turista!
Odlazimo u obilazak San Francisca, grada koji nosi ime našega svetog Franje. Autom se vozimo preko više od 12 milja dugog mosta Bay Bridge (Zaljevski most) na drugu stranu zaljeva, oko sveučilišta Berkeley, jednoga od najpoznatijih u Sjedinjenim Američkim Državama.
Zatim zaljev još jedanput prelazimo preko San Rafael Bridgea (Most sv. Rafaela). Na povratku u središte San Francisca prelazimo preko nadaleko poznatog i razvikanog mosta Golden Gate (Zlatna vrata). Oko njega je magla, jedva možemo vidjeti cijeli most. Ne izgleda uopće tako impozantno kakav je na razglednicama.
Po povratku u grad, tražimo katedralu sv. Marije. Nalazi se smještena na izvanrednom položaju, na jednome od brežuljaka, ali ostajemo razočarani izgledom katedrale. Građena je u modernom stilu, u obliku križa. Čini nam se da je takvo mjesto moglo biti neusporedivo bolje iskorišteno za reprezentaciju prve katoličke crkve u gradu. Unutrašnjost je znatno bolje riješena od vanjskog oblika crkve.
Cijeli je grad inače smješten na brojnim brežuljcima. Arhitektura grada drukčija je od svih gradova koje smo vidjeli u životu. Kuće su naslagane poput kakvih kockica i obojene čudnim nijansama boja, primjerice ružičastim, svijetlozelenim, narančastim – svakako izričito svijetlim. Kao da su se djeca igrala lego-kockicama!
Kažu da tlo često podrhtava. Klima je jako ugodna, redovito prohladna, pa i usred ljeta. Drugo je što se mi nismo spremili za "zimu". Ipak, mi Kaliforniju nismo zamišljali baš tako! Nikad ne bismo rekli da ćemo tu zateći maglu i takvu hladnoću usred ljeta.
Navečer, na povratku u San Jose, posjećujemo obitelj Leona Galića (našega bivšeg fratra) i njegove Ruže (naše bivše časne). Primaju nas izuzetno lijepo. Spominjemo zajedničke prijatelje i poznanike iz New Yorka, Chicaga... Osjećali smo se kao kod kuće. Navečer opet spavamo kod fra Duje.
