Pomislio bi netko da su upravo mornari najglasniji među onima koji rogobore protiv mora. "Hvali more, drž' se kraja" česta je uzrečica ljudi koji su životom i radom vezani uz plava prostranstva, ali malo ih je koji tako i čine. A ako i čine, njihova iskonska ljubav prema moru ne prestaje, jer mornar je i na kopnu mornar...
Ni Toni Frlan nije izuzetak od ovog pravila. U Ameriku je došao kao pomorac. Bio je drugi časnik palube na jednom našem brodu, a kao svakom mladom čovjeku i njemu se činilo da sa svojih dvadesetak godina može "okrenuti svijet tumbe". Napustio je 1959. godine brod i odlučio okušati sreću u New Yorku. Dvadeset godina kasnije svoja iskustva ispričao je Matici iseljenika Hrvatske. Više nije plovio, ali more je i dalje ostalo dio njegova života, njegovih snova.
"Kad sam došao u New York, prvo sam s jednim prijateljem odlazio na jedrenje. Nisam moga' bez mora i to mi je pomoglo da nekako prebolim tu tugu. Sada sam već malo star za jedrenje, ali imam brod i skoro svake subote ili nedilje idem s društvom u ribe. Ulovimo čudo toga, ne možemo sve ni izist", rekao je Toni te 1979. godine.
Već na prvom koraku u novi život, njegovi ružičasti snovi sudarili su se s crno-bijelom stvarnošću višemilijunske metropole: dobio je posao u tvornici boja, za 32 dolara tjedno. Tješio se: bit će bolje. I bilo je, ali ni kasnije zaposlenje u nekom njujorškom uredu nije moglo zadovoljiti ambicije mladog pomorca. Digao je ruke od svega i otišao na – "konstrakšn".
"E, moj prijatelju, ne znate vi što znači u Americi raditi na građevinama. To je posal za divove, ne za ljude. Posustaneš li, gotov si. Drugi dan ne moraš više ni doći na posal. A izdržao sam tako puni 17 godina. To mi je bila teška, ali dobra škola".
Još dok je radio na građevinama, Toni Frlan počeo je graditi i temelje svoje buduće turističke agencije, poznate u New Yorku kao "Frlan Travel Service Inc." U početku, naravno, nije bilo nikakva zvučnog naziva, jer cijeli posao prodaje karata za putovanja u stari kraj obavljao je u svom stanu, i to u slobodnim popodnevnim satima. Ipak, uz malo sreće i puno truda i napora, bivši mornar iz Prvića kod Šibenika na kraju je ostvario makar dio svog američkog sna: osamostalio se i vlastitim "biznisom" osigurao egzistenciju sebi i svojoj obitelji.
Toni je posjetio stari kraj 1979. godine. Došao je nakratko, poslom, a nekoliko dana osvježilo ga je, priznao je, bar za idućih stotinu.
"Iako smo moja obitelj i ja već pomalo pustili korijene u New Yorku, teško je i zamisliti da prekinemo sve niti koje nas vežu sa zavičajem i domovinom. Siguran sam da to osjećaju i drugi iseljenici. Zato naš svijet u Americi raduju dobri odnosi između SAD-a i zavičaja".
U to vrijeme u New Yorku živio je veliki broj iseljenika iz starog kraja, od kojih samo u Astoriji, Queensu i okolnim četvrtima više od 40 tisuća. To je vjerojatno i najbrojnija naša njujorška kolonija. Nekoć je to bio West Side i Manhattan, u vrijeme kad su naši sunarodnjaci u New Yorku radili uglavnom kao lučki radnici i mornari.
Sedamdesetih se ta slika bitno izmijenila. Kako su se pomicali s periferije američkog društva, tako su i napuštali i periferije gradova, naseljavali se u novijim četvrtima. U New Yorku tada možda više nije bilo udruženja naših dokera, ali zato su postojala udruženja liječnika, slikara itd. Pojedinci su stekli i vrlo istaknute položaje.Tako je Bogdan Demić bio profesor na Sveučilištu Columbia.
"Treba ipak reći", nastavlja svoju priču Toni Frlan, "da su naši iseljenici u New Yorku zadržali uglavnom stari, tradicionalni način okupljanja u male, zavičajne klubove i društva. Tako u New Yorku ima nekoliko stotina Zablaćana, iz šibenske okolice, pa su osnovali svoj klub. Imaju čak nogometni klub 'Polet', vrlo agilan i dobar. Postoji klub Istrana, Primoraca i niz drugih".
