Navečer 27. listopada 1979. godine, u njujorškoj 67. ulici u Školi "Julia Richmonda", odjeknula je jedna od naših najljepših pjesama "Ribar plete mrižu svoju", unijevši u ovu dvoranu onu čistu dubinu i miris našeg plavog Jadrana.
Uz spomenutu staru i nostalgičnu pjesmu i stihove zagrebačkog glumca Mile Rupčića o čežnji za starom domovinom, započela je priredba prvih "Jadranskih susreta" u New Yorku.
Kako je došlo do toga da se jedan događaj, koji se posljednjih godina održava među našim gradovima na Jadranu, prenese u daleki New York?
Prije svega, trebati znati da su "Jadranski susreti" nastali u namjeri da se kroz međusobna sportska natjecanja i razne kulturne sadržaje, u opuštenoj atmosferi narodnog veselja, međusobno sprijatelje i vesele ljudi u spontanim, ljudskim kontaktima...
Ako takve priredbe raduju naše ljude na Jadranu, zašto ne bi isto tako radovale i naše iseljenike koji potječu iz raznih gradova na Jadranskoj obali, a sada žive u dalekom svijetu? Tako se rodila ideja da se "Jadranski susreti" upriliče i u New Yorku, gradu gdje žive naši brojni iseljenici, a i među njima je ponajviše onih iz Istre, Hrvatskog primorja, s otoka i Dalmacije.
Kako je protekla završna priredba "Jadranskih susreta", nešto više nam je rekao glumac i voditelj Mile Rupčić.
"Uz neke manje poteškoće i organizacijske propuste, ova svečana priredba bila je vrlo uspješna", rekao je ovaj zagrebački glumac, dodavši: "Svi smo imali pune ruke posla jer, zna se, na svakom događaju iskrsnu stotine sitnica koje morate brzo i efikasno riješiti. Uvijek je pri ruci bio i iseljenik Toni Frlan, pa je čak na ulazu u dvoranu prije početka priredbe prodavao gramofonske ploče s pjesmama interpretatora koji su nastupali te večeri. Sve u svemu, program je bio raznolik, bogat i na dosta visokoj razini, a to se najbolje zna po publici koja je i ovom prilikom bila oduševljena i tražila da neke točke ponovimo. Kao što se zna, Susreti su bili podijeljeni na sportska natjecanja i kulturne priredbe. Završna, svečana večer, bila je podijeljena u dva dijela: u prvom su nastupili naši iseljenički klubovi, pa smo imali prilike upoznati sav onaj entuzijazam i dobru volju naših iseljenika i njihovih potomaka da održe tradiciju svoje djedovine. Oduševila je i poznata društvena radnica Mary Curac, odana Lovranka, koja se predstavila kroz rad svojih članova. U drugom dijelu publika je uživala i oduševljeno pozdravila pjevanje izvrsne Klape iz Šibenika i njihove dalmatinske pjesme, Duško Lokin predstavio se našim zabavnim melodijama, a Ljiljana Budičin-Manestar i Mirko Cetinski izveli su potpuri veselih istarskih, dalmatinskih i talijanskih pjesama, dok sam ja recitirao narodnu poeziju i izveo dio iz svoje monodrame 'Pit' koja govori o jednom našem iseljeniku u Americi, Ličaninu, i njegovu sjećanju na rodni kraj."
Na priredbi je bio dodijeljen i pobjednički pokal Nogometnog saveza Hrvatske koji je na turniru osvojio iseljenički klub "Istra", kao najbolji u konkurenciji s "Poletom" i "Rudarom".
"Po mom mišljenju", kaže Rupčić, "posebna vrijednost Susreta je u tome što smo imali prilike upoznati aktivnost i rad iseljeničkih klubova, dok su oni na neposredan način doznali nešto o svojoj staroj domovini. Tako ova priredba prelazi neke službene, lokalne okvire i prerasta u izraze rodoljublja te je poticaj našim zemljacima i njihovim potomcima da i dalje njeguju tradiciju svoje djedovine."
Vi ste četiri puta bili među našim zemljacima, kako ste kroz osobne kontakte doživjeli naše iseljenike? Treba li, prema vašem mišljenju i iskustvu kao glumca i voditelja, i dalje organizirati takve priredbe kao što su Jadranski susreti?
Doživio sam i susrete s našim zemljacima i ovu priredbu kao nešto što je potrebno tim našim ljudima. U svojoj dobrodošlici, toliko toploj i srdačnoj, kao da odjednom žele zagrliti svu svoju staru domovinu, izraziti sve svoje rodoljublje. Gledao sam naše ljude kada sam im govorio stihove o nostalgiji za starim krajem. Takvog dubokog uzbuđenja ni u kakvoj publici nisam osjetio. Osim toga, takve priredbe sa sportskim i kulturnim sadržajima znače za njih i afirmaciju u zemlji gdje žive. Želio bih spomenuti da sam među publikom vidio i Roberta Ranierija, predsjednika gradske uprave Hobokena, budućeg gradonačelnika tog grada, kojeg sam prošlog ljeta upoznao u našem iseljeničkom klubu "San Sego". Dakle, priredbe poput "Jadranskih susreta" ne znače samo malo pjesme, malo sporta, malo folklora, već i suradnju među našim iseljenicima i povezanost sa starom domovinom, ali i veću povezanost sa svojim sunarodnjacima u onoj sredini u kojoj žive.
Mirjana Greblo, 1979.
